Tribina "Ibn Sine":promocija knjige "Islam i muslimani u Hrvatskoj" Ševke ef. Omerbašića

U povjesti ne postoje crvene linije apsolutnog razgraničenja

Knjiga autora (rođen u Ustikolini kod Foče 1945.) pokazuje zašto su muslimani iz Hrvatske prednjačili u inicijativama, kulturnim, duhovnim, među muslimanima u bivšoj zemlji

 

Odnedavno otvoreno lijepo bijelo zdanje Naučnoistraživačkog instituta "Ibn Sina" bilo je u srijedu, 31. oktobra, mjesto susreta s dragocjenom knjigom, drugim, dopunjenim izdanjem "Islama i muslimana u Hrvatskoj" dugogodišnjeg muftije u IZ Hrvatske Ševke ef. Omerbašića. No, publika je imala i priliku da, pored žive riječi autora, čuje i intelektualce kojima se u njihovoj sredini, bez imalo pretjerivanja to kažemo, obraduje svjetska naučna elita i svekolika druga javnost. Prenosimo najveći dio na promociji izgovorene riječi, uvjereni da time upoznajemo čitaoce i s duhovnim, kulturnohistorijskim, civilizacijskim činjenicama, nažalost, nedovoljno poznatim na balkanskim prostorima. Jer, iako su ti prostori pohrlili prema novoj tački svoje povjesti, ulasku u Evropsku uniju, oni vrlo malo znaju o svojoj prošlosti, iz raznih razloga.

Prvi je o knjizi govorio dr. Zlatko Hasanbegović, naučni suradnik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" iz Zagreba, historiograf raskošne energije, napomenuvši kako je imao privilegiju jer su mu bila uvijek otvorena vrata muftijske sobe u Tomašićevoj 12, pa je tako proveo sate i sate u razgovoru s Muftijom:"I to uvijek o istom: povijest-prošlost te naravno naša sadašnjost, političko-nacionalna ili društvena, svejedno, ali uvijek obostrano s jasno izraženim podtekstom i sviješću da naša sadašnjost organski proistječe iz određene prošlosti. Upravo me ta Muftijina vrlina i sposobnost urođenog povjesničarskog razmišljanja posebno privlačila i privlači, pa sam sve naše razgovore zapravo doživljavao, ne samo kao razgovor muslimana sa svojim vjerskim prvakom, nego i kao kolegijalna ćaskanja", kazao je Hasanbegović, napomenuvši da "samo čovjek s izraženim povjesničarskim instinktom, ali i određenom predajom koju ima svaka naša muslimanska obitelj s Drine, dakle, samo je osoba s takvim vrlinama i interesima, po dolasku u Zagreb na imamsku dužnost, "mogla imati jasnu svijest o starim temeljima, skrivenoj i nevidljivoj povijesti zagrebačkog džemata, koji je razbijen u krhotine nakon Drugoga svjetskoga rata, zajedno s munarama prve zagrebačke džamije."

Kuća islama u Zagrebu

Dr. Hasanbegović je kazao da je Ševko-efendija nosio jasnu svijest o tome "da džemat u koji je došao i koji je do tada životario, sastavljen od ostatka ostataka stare zajednice i mlađih entuzijasta, među kojima je bio i on, dakle, da taj džemat ima svoje nevidljive temelje, što je iz vizure današnje veleljebne džamije, nemoguće i shvatiti, a doista je te temelje vrijedilo otkopati, jer je upravo zbog njih i ova naša kuća islama u Zagrebu čvrsta i na stabilnim temeljima."

Govoreći o tim vremenima, prisjetio se Hasanbegović, Muftija bi uvijek spomenuo nepravedno zaboravljenog Himzi ef. Alagića, poslije Drugog svjetskog rata, "jedine poveznice između poratnog džemata i zajednice potopljene 1945. godine":"Kao svjedok ratnih događaja, kao čovjek i musliman koji je posljednji razgovarao s prvim zagrebačkim muftijom, na bigajri-hak pogubljenim 1945., Ismetom ef. Muftićem, Himzi ef. je u mladom zagrebačkom imamu Ševki ef. pronašao zainteresiranog sugovornika bez kojega bi, kasnije se pokazalo, mnogi elementi naše prošlosti u ovome gradu bili zauvijek zaboravljeni", rekao je Hasanbegović, koji je Muftijin povjesničarski instinkt potvrdio i osobnim iskustvom: "Kada sam prije više od deset godina pokrenuo istraživanje povijesti utemeljiteljskog i pionirskog razdoblja muslimana u Zagrebu prije 1945., o čemu je do tada jedino pisao Omerbašić, Muftija ni jednog trenutka nije dvojio, nije sumnjao u moju sposobnost, ali i poštenu namjeru da dovršim svoje djelo, naravno i na temelju njegovih dotadašnjih uvida. Iskazao mi je povjerenje, dopustio pristup svim dokumentima i još mi podario svoje dragocjeno vrijeme kad sam mu, tijekom cijelog istraživanja, iznosio spoznaje do kojih sam došao, zajedno ih s njime tumačio, sretan i ponosan da postoji osoba koju taj moj rad ozbiljno zanima i da je, pritom, ta osoba sam Zagrebački muftija pravi nasljednik onih o kojima sam pisao", kazao je dr. Hasanbegović, istakavši da je Muftija stao na njegovu stranu i onda kada je on i njegova knjiga od nekih krugova bila oštro napadana, i kada je, kako je objasnio, "doživio različite uvrede od onih koji ne mogu podnijeti povijesnu istinu":"Posebno mi je bila čast kad je jedan od takvih napadača u svome pamfletu objavljenom u sarajevskom političkom tjedniku napisao da i ne mogu biti drukčiji nego što jesam, jer sam tipičan proizvod Zagrebačkog muftije. Dakle, mufti-efendija, hvala Vam još jednom", rekao je Hasanbegović.

Zašto je to neobična knjiga?

"Ovo je neobična knjiga zbog razloga koji je i njezina vrlina: knjiga je metodološki eklektična, upravo pisana namjerno na taj način, ona je s obzirom i na zadaću koju si je zadao autor, vrsta kompendija različitih pristupa: u njoj pronalazim elemente i ljetopisa i kronike, leksikografskog pristupa, historiografske naracije, ali i vrlo zanimljive memoaristike, budući da autor piše i o događajima u kojima je ne samo sudjelovao, već ih je i stvarao", rekao je Hasanbegović, izdvojivši dio o doprinosu ove zajednice stvaranju moderne hrvatske države:"Taj doprinos nije bio simboličan, već krucijalan, nismo ga ni sami dovoljno svjesni, a ponekad se maćehinski prešućuje i minimizira. Osim onih muslimana koji su ugradili i svoje živote u temelje ove države, središnja ličnost toga doprinosa je upravo Zagrebački muftija koji je na temelju domoljublja, i povijesnih uvida, te zdravog razuma mogao biti na visini zadaće u najslavnijim trenucima ratne 1991., ali posebice i u najtežim vremenima nesretne 1993. i 1994. kada je znao razlučiti bitno od nebitnoga i voditi zajednicu na jedino ispravan i mogući način, što mu priznaju i oni koji to tada nisu mogli ni shvatiti, ni prihvatiti."

Prof. dr. Hilmo Neimarlija je knjigu nazvao golemim, moćnim i neobičnim djelom, ne misleći pritom na djelo koje je takvo i u fizičkom smislu, nego se, kako kaže dr. Neimarlija, "radi o tome da vas u susretu s ovom knjigom dočekuje i golemost, i osobita moćnost, ali i neobičnost onoga o čemu se u njoj govori. A govori se o milenijskoj prisutnosti i povjesnom opstojanju muslimana i islama u Hrvatskoj, ne na način uobičajenih historijskih prikaza nego na način mozaičke panorame, u kojoj autor ispoljava osjetljivost prema promjenama samoga opusa, koji je živ, kao što je živo i oslobođeno njegovo kazivanje i njegovo bavljenje prisutnošću muslimana u Hrvatskoj i vezama hrvatskog tla s islamom..."

Dr. Neimarlija smatra da je "govoreći o periodima predmodernog, modernog, i postmodernog, i ova knjiga i predmoderno, moderno i postmoderno djelo, s tim što je svaki historijski diskurs zastupljen tako da nijedan nema supremaciju. Nijednom se autor ne predaje do kraja, jer ne dopušta sebi da izdvoji bilo kojeg subjekta povjesnog događanja, ili jedno povjesno stanje,i da preko njih karakterizira pojave u kojima bi se to stanje manifestiralo."

Dževheri je iz Dubrovnika

Prvi dijelovi knjige imaju odlike klasične historiografije, govore zanimljivo, izazovno, zavodljivo o ličnostima koje obilježavaju stoljeća veza hrvatskog tla i islama, u vremenima prije dolaska Osmanlija na ove prostore, nastavio je dalje Neimarlija, napominjući da su pretežan dio tekstova o tom periodu i o njegovim junacima izvorno autorski tekstovi Omerbašića, pionirska istraživanja, a o njihovoj zanimljivosti svjedoči i to da on, ističe Neimarlija, otkriva rezultate Idrisijevog obilaska Dalmacije, dalmatinskih otoka iz vremena od prije hiljadu godina.

"Podsjećam, prema Platonu, El-Idrisi je najveći geograf u povjesti, glasoviti enciklopedist. Zahvaljujući Omerbašiću, mi znamo o Idrisijevim obilascima Hrvatske, a, na drugoj strani, u knjizi su i junaci klasične istorijske priče, koji su imali izuzetne uloge i položaje, iza kojih stoje značajna djela, a potiču sa prostora današnje Hrvatske...Prije svih, tu je čuveni Dževheri, o kojemu se i ranije pisalo, koji je utemeljitelj Kaira...Autor dokazuje da je bio Slaven, od Vodopivića, iz Dubrovnika..."

Mada ef. Ševko Omerbašić nije historičar po primarnoj vokaciji niti je književnik, on je, naglašava Neimarlija, uspio približiti periode o kojima govori na način u kojem se istorijska nauka uvijek traži...:"Imamo susret s povješću koji je prihvatljiv, jer nam Omerbašić povjest otkriva uz obilje primjera, događaja, stanja, odbijajući totalno prikazivanje događaja, ili nosioca povjesnih procesa, ali i odbijajući granice...A mi smo odgajani i obrazovani tako da podrazumijevamo da prije 14, 15 stoljeća na ovim prostorima nije bilo islama, kao što podrazumijevamo i to da na matičnim prostorima islama nije bilo a da nema ni danas kršćana, niti židova ni nemuslimana, odnosno da su odnosi tzv. kršćanskog svijeta i islamskog svijeta prije hiljadu godina bili uvijek odnosi protivnika, da su to bile geografske konfrontacije, a ne i razmjene, koje su se neprekidno odvijale...Ševko dokazuje da nikada u povjesti ne postoje crvene linije apsolutnog razgraničenja, i, kao što preko Idrisija opisuje ulaske muslimana i njihovih naučnika u ove krajeve, ili uspon ljudi s ovih prostora u civilizacijskim središtima, poput Dževherija u Egiptu, on kroz cijelu knjigu nastavlja s odbijanjem stabilnih, definiranih činilaca povjesti, koji zakivaju povjest, koji zatvaraju u nekakve povjesne okvire", ustvrdio je dr. Neimarlija, napominjući da knjiga dokazuje kako nema čistih formi, kako nema čistih nosilaca povjesnog života, niti institucija koje gospodare povjesnim životom:"U tom smislu,posebnu snagu nose oni dijelovi u kojima je autor, kao što to naziva Hegel, izvorni historičar. Jer, on je sudionik događaja o kojima govori, u vremenu uspravljanja muslimana i IZ u Hrvatskoj, kada su se vodile ne samo ideološke bitke za izgradnju džamije nego kada se mnogo toga valjalo iza svega toga."

Paralela s Beogradom

Neimarliji se nametnula paralela...:"Beograd je bio glavni grad zajedničke države gotovo sedam desetljeća u miru, i u tom glavnom gradu države koja je imala pet milion muslimana nije napravljena nijedna džamija, koja bi zadovoljila potrebe makar dijela stanovništva...A osobni sam svjedok raznih aktuelnih skupova na kojima politički predstavnici Srbije govore kako u Beogradu ima sto, sto pedeset hiljada muslimana...U Zagrebu je puno manje muslimana...No, i zagrebačka džamija, i izrastanje Ševke u autora ove knjige nije bilo slučajno. Postoji povezanost, jer, rekao bih i ovo, da to jeste knjiga o muslimanima, ali je prije svega prilog kulturnoj povjesti Hrvatske i hrvatskog tla, dokaz tamošnje fluidne otvorenosti kulture, religijski motivirane, koja je vodila i zagrebačku zajednicu muslimana da ustraje, pa i u tome da napravi džamiju...A nije slučajno da je u Zagrebu živio, djelovao Sulejman Mašović, muslimanski Sokrat, kao i Nerkez Smajlagić, rahmetli Mersad Berber, čiju moćnu evokaciju Srebrenice knjiga sadrži...i, da su se susreli ti fluidi i fluidi Ševke kao osobe, te da su osigurali nastanak ove vrijedne knjige,koja nam pomaže da shvatimo zašto se toliko toga dešavalo oko muslimana i islama u Hrvatskoj, ali i zašto su ti muslimani prednjačili u inicijativama, kulturnim, duhovnim, među muslimanima u bivšoj zemlji."

Moderator skupa, Nermin Hodžić, publicista iz "Ibn Sine" je potom upitao:"Kako to da smo tu gdje jesmo kada imamo ljude koji sjede s ove strane stola, ali i u publici?Ali, pitam se i to gdje bismo tek bili da nemamo takve ljude, kao što je prof. dr. Enes Karić", koji je ispričao o svom prvom susretu s muftijom Omerbašićem:

Neka ti Bog podari dosta života

"Čuo sam za njega i kao učenik Medrese i kao student Fakulteta islamskih nauka,(od '78. do '82.), ali sam ga vidio prvi put kada je bila svečanost otvaranja zagrebačke džamije. Imao je nas nekoliko prevodilaca, a mene je uzeo da budem prevodilac velikom princu, šejhu, i ja sam se plašio: a, šta ako se zbunim, i pitao sam to Ševku, a on mi je rekao:"Kada se zbuniš, kada ti nedostane arapskih riječi, samo govori princu: Neka ti bog da dosta života, (smijeh u sali, pr.a.), i onda me Muftija uzeo za ruku, i pokazao mi na glavnu kupolu džamije i rekao:"Vidiš li ti Kariću, ovaj je čovjek napravio tu glavnu konstrukciju..." Odmah sam shvatio da se radi o širokom čovjeku, širokom muftiji", rekao je dr. Karić prisjetivši se da je u četiri dana, koliko je tada bio u Zagrebu, stalno slušao Muftiju kako govori o tome da se u historiografiji najčeće samo navode datumi bitaka, i da se tvrdi kako nema kontakata između kršćana i muslimana u tim davnim vremenima.

"A, evo, govorio je Muftija, dokumenti govore o suprotnom...Pokazivao nam je fascikle, i objašnjavao da je bilo ismailija po Mađarskoj, raznih sekti islamskih po mnogim kolonijama, prije svega po trgovačkim na Balkanu, i tada sam, kao dosta mlađi od njega, shvatio da taj čovjek povjest zapravo proučava kao svoju jednu veliku ljubav", kazao je Karić, produživši:"Došle su godine kada sam se i ja upoznavao s velikim Taberijem, povjesničarem islama, 923. godine umro, po Isa as., pa se susreo s knjigama Ibn Halduna koji je umro 1406, isto po Isa a.s., ali kada god bih se našao u Zagrebu, i kada bih slušao Muftiju, vidio sam da se on fokusirao na prihvatanje koncepta šta jeste zapravo povjest, i to na načelima klasičnih muslimanskih autoriteta...Jer, Taberi tvrdi da povjest sebe nije ponudila u nekim maglama kao što sada mi imamo te neke magle modernizama, racionalizma, empirizma, evolucionizma, i td...Nikada nisu operirali ni klasični kršćanski a ni klasnični muslimanski povjesničari s izmima koji su iskustveno neprovjerljivi, nego su operirali s živim ljudima, s ljudima imenom i prezimenom poznatim, s njihovim opisom događaja...To je klasični koncept islamske ali i kršćanske povjesti iz starog latiniteta...Gospodin Ševko tako piše knjige, povjesne radove i članke, ali ovo drugo izdanje pokazuje da je osim poznavanja klasičnog koncepta pisanja povjesti Muftija dobro upućen i u to šta je radila naša naučna elita na Orijentalnom institutu u Sarajevu, a posebno šta su radili ljudi naklonjeni povjesti, kojima je povjest bila ljubav, kao i Ševki."

Dr. Karić je rekao da u knjizi ima i slika Mehmeda Handžića i napomena da je zapravo Handžić bio inspiracija da se i Omerbašić na njegov način počne baviti povješću:"A da ne zaboravimo i slavno ime Besima Korkuta,i njegovo istraživanje dubrovačkih arhiva...Vidi se da je Ševko naslonjen na ta istraživanja nudeći pri tome sedam ili osam maršruta:jedna je, islam i muslimani u Hrvatskoj na način društva, društvene razmjene, kakva je bila, koji su predmeti putovali, kakvi su bili trgovački susreti, ali i kakva su bila razaranja velikih trgovačkih centara; govori i o kompleksnom, srednjevjekovnom društvu u Hrvatskoj, gdje su susreti muslimana i kršćana intenzivni; govori i o državnim aranžmanima preko ovog prostora: Ugarsku potiskuje Osmanska carevina, a ovu Austrougarska, slijede dvije Jugoslavije, pa Drugi svjetski rat, i td, itd...Ševko, dakle, govori, kao povjesničar, o smjenama država, odnosno, o smjenama epoha, ali, slikom i riječju, i o srušenim spaljenim, razorenim, i o novim džamijama, o ostacima nišana, grebalja/ grobalja, i o ponovnom proklijavanju jedne zajednice, o kreiranju jednog novog vremena, u čemu je Muftija dobrim dijelom uticao", istakao je dr. Karić, naglasivši da Omerbašić razlikuje povjest od prošlosti:"Za njega je povjest ono što možemo pročitati preko prošlosti koja je pod našim nogama. Mi na prošlosti stojimo, i, nije ispod nas samo zemljano tlo, samo zemlja, nego je i vrijeme to na kojem mi stojimo...Naravno, Ševko iskreno govori i o stradanju muslimana u Hrvatskoj, o raznim sukobima...Pa, samo u Slavoniji je preko 150 godina bila prisutna svojim krakom Osmanska imperija...Zamislite to...Biti 150 godina negdje kao imperija, to znači postojanje sela, gradova, bazara, tekija, i o svemu tome Ševko piše, a ja bih, upravo na ovome mjestu, dodao slijedeće: Otkako je Kur'an objavljen, ima fenomen, to se naziva i kur'ansko proročanstvo: što god se u Kur'anu spominje ono neće nestati do sudnjega dana...Dakle, spominju se kršćani, oni će trajati do sudnjega dana, spominju se muslimani, Jevreji, i oni će trajati, i tako dalje...Ali, kada se uzme geografija kur'anskog spominjanja ove tri religije, kroz stranice Kur'ana, to je sve mješovito...sad imate, "o, Jevreji", sad, "O, muslimani", sad ovo, sad ono, i, zapravo, kur'ansko proročanstvo pokazuje kako će biti u ovosvjetskoj geografiji...A, doista je ova knjiga dokaz za naše prostore da su zajedno uvijek bili i kršćani, i muslimani, Jevreji tu i tamo, ali su i oni bili...Kao što je i na Bliskom istoku isto...Evo, Egipat je zemlja s 12 miliona Kopta...To su kršćani...Do Medine nema 500 km, zrakom preko Crvenog mora...I, to su tako ispletene stranice Kur'ana u spominjanju tih monoteističkih pravaca, i vjera, i ispleteni su njihovi povjesni, geografski putevi, o čemu sve i Muftija govori...Imamo provale križara, provale Osmanlija, pa razne gradnje, pa nekad ne može na jednom mjestu, nekad može...Vidio sam u knjizi jednu maketu, izvanredne džamije. Muftija je objasnio: trebalo ju je graditi, ali se odustalo...To je način kako je on napisao knjigu, i ja mu čestitam", kazao je prof. dr. Enes Karić.

Šteta, velika šteta što ovoj izuzetnoj večeri nisu prisustvovali mnogi od onih,koji su se tu gotovo podrazumijevali.Naravno, šteta po njih.

Edina KAMENICA

 

 

 

Mr. Ševko ef. Omerbašić

Prošlost muslimana nije prazna

"Znajući da je povjest učiteljica života, a da muslimani nisu imali dovoljno podataka o sebi, smatrao sam svojom dužnošću da krenem, uz pomoć brojnih institucija u traganje...I, to što sam napisao knjigu moram zahvaliti i onima koji su mi pomagali, ali i onima koji su govorili da o muslimanima neću naći ništa u prošlosti, jer je ova prazna...A to što sam sabrao ja nikada nisam ni zvao povješću, nego elementima na osnovu kojih se može pisati nova povijest. Dva razloga su me na neki način poticala da radim na knjizi: prvi je to što je mene uvijek progonila misao: jesmo li mi muslimani ovdje bili i prije dolaska Turaka...Neki su tvrdili da se oko toga ne može ništa pronaći, a, slučajno sam naišao na djela povjesničara i književnika Vladimira Mažuranića, predsjednika Akademije hrvatske znanosti i umjetnosti, koji je uporno tragao za životom nekoliko najpoznatijih Hrvata, i za vezom Hrvata i islama...Govorili su mu da bulazni, da su to isprazne priče, a on ih je ušutkao jednom rečenicom:"Mene ništa drugo do istina ne zanima". Tragajući za tom istinom, jako mnogo toga je napisao...Ja sam našao dva kapitalna djela kada su u pitanju muslimani prije Osmanlija, u kojima se govori o tome da su četiri i po stoljeća prije Osmanlija muslimani boravili na prostoru Hrvatske, i to ne samo kao male skupine...Abu Hamid Gharnati u svome djelu, koje naši povjesničari nikada nisu preveli, (mislim da jeste Akademija nauka Novog Sada), piše i o tome da je na ovim područjima bilo na desetine hiljada džamija...Sigurno nije bilo toliko, ali da ih je bilo,i da je on otkrio postojanje muslimana za vrijeme mađarskih kraljeva, to je izvjesno. Drugo je djelo ovo o kojem je i Hilmo govorio, Eš-Šerifa El-Idrisija, gdje se spominje naša Bosna kao država, iz 1132, godine, a spominje se i Hrvatska, kao Džervesija...To je prvo spominjanje imena Hrvatske i prvo spominjanje imena Bosne...Inače, uvijek sam nastojao ne samo da pišem elemente za pisanje povjesti, nego i da "zarazim" druge da to rade...I, drago mi je što se to i desilo...Evo, dr. Zlatko Hasanbegović je primjer...A drago mi je i što sam, otišavši u mirovinu, ostavio iza sebe nešto, pominjanu zagrebačku, ali i nespominjanu, još ljepšu, riječku džamiju, islamsku gimnaziju i medresu, razne ustanove IZ..."

 

Mr. Saeid Abedpour

Islam je na Balkan došao i iz Mađarske

"Knjiga govori o povijesti islama i muslimana u Hrvatskoj. Autor se bavi političkom i kulturološkom analizom prisustva islama i kakvoćom njegova dolaska na prostore Hrvatske, pa i u neke dijelove Bosne i Hercegovine. Može se, ustvari, kazati da je pitanje puteva i načina dolaska islama u Hrvatsku i općenito u ove dijelove Balkanskog poluotoka, uključujući i BiH, centralna tema ovoga važnog djela. Jer, razloge širenja islama ne treba tražiti samo u osmanskim sabljama niti u vojnoj sili andaluzijskih Arapa. Oni su raznorodni, a jedan od njih je i sama zbilja / suštinski sadržaj ove božanske religijske tradicije. Islam poziva ljude da svoju vrijednost mjere svojom moralnošću i pravednošću, a ne pripadnošću ovoj ili onoj grupi. Islam je, također, učvrstio temelje monoteizma i suprotstavio se tada raširenome dualizmu. Pojava islama je, kako kaže Bernard Lewis, bila poput revolucije. Islam se u samome početku suprotstavio klasnim podjelama i derogirao privilegiranost plemstva. Islam se opredijelio za slobodu i onaj način organiziranja društvenog života koji je omogućavao ljudima da iskažu svoje sposobnosti i biraju svoja zanimanja.

Inkliniranje islamu i konvertiranje naroda na Balkanu u novu vjeru odveć je složen, stupnjevit i slojevit historijski proces da bi ga se reduciralo na nekakav angli zaokret koji se stubokom desio i bio uzrokovan jednim jedinim razlogom. Karakteristike ovoga procesa su njegova postepenost i različitost njegovih pokretačkih činitelja koja gdjekad korespondira i s geografskim različitostima pojedinih dijelova ovoga poluotoka. Širenje islama ovdje se odvijalo i zahvaljujući entuzijazmu arapskih trgovaca, putnika, vjerskih misionara, kao i sufijskih derviša i šejhova poput Sari Saltuka. Ovdje mislimo i na one sufije koje su sudjelovale u širenju Osmanske imperije, ali i na one šejhove i derviše koji su zbog političkih pritisaka i nepravdi koje su im nanosile osmanske vlasti dolazili na ove prostore kako bi nastavili svoje bune protiv vlasti, ali i svoje prozelitističke aktivnosti i djelovanja na širenju islamskoga nauka. Kada govorimo o osmanskim osvajanjima ovih prostora kao proizvodu ratova i vojne sile, moramo pokušati napraviti distinkciju između samoga osvajanja i širenja islama. Islam se u novoosvojenim zemljama nije silom nametao. Napose u onim područjima koja su pretežno naseljavali, muslimanskim pojmovljem kazano, ehli-kitabije (dakle, pripadnici drugih monoteističkih religija – kršćanstva i židovstva), nemuslimani su uživali znatnu slobodu i mogli su mirno živjeti i ispovijedati svoju vjeru. Rijetko je ko, osim ako nije prekršio zakon ili ugovor (ahd), bio gonjen i progonjen samo zato što nije musliman.

Ukratko, islam je, barem prema onome što nalazimo u knjizi Ševke Omerbašića, na prostore Balkana došao i sa Zapada (iz Andalusa), i sa juga (Sredozemno more i Sicilija), i sa sjevera (Mađarska) i sa istoka (Anadolija). Na jadranskom otočju i priobalju, od Istre i Dalmacije do Dubrovnika, još u 9. i 10. stoljeću nalazimo vrlo živo prisustvo muslimana. Od sredine 8. do konca 12. stoljeća, čitavih 400 godina domicilno stanovništvo ovih prostora je ratovalo i mirilo se, trgovalo i surađivalo sa muslimanima.

Jedna od teza knjige Islam i muslimani u Hrvatskoj jest i ona koja govori o prisustvu ismailijske manjine u pojedinim, posebno južnim, dijelovima Mađarske, kao i njihovom angažmanu i mobiliziranju u vojsku mađarskih kraljeva. Najvažnije svjedočanstvo o tome je kazivanje Abu Hamida Gharnatija. O postojanju čitavih muslimanskih sela i nahija u Mađarskoj imamo prilično pouzdana historijska svjedočanstva. Turci su, naime, iz različitih razloga naseljavali područja Bugarske i Mađarske, a jedan od glavnih razloga toj migraciji treba tražiti u slabljenju ili propadanju havarizmskih i hazarskih dinastija u Transoksaniji i obalnim područjima Kaspijskoga mora. Ove muslimane koji su živjeli u Mađarskoj spominje Masudi u svome djelu Muruj al dhahab (doslovce, Zlatne livade, djelo nastalo sredinom 10. stoljeća).

Po našem sudu, tesavvuf je svakako jedan od najznačajnijih faktora širenja islama na Balkanu. Sufije su na dva načina i s dvije potpuno suprotne političke motivacije pomogle širenju islama. Oni koji su podržavali osmansku vlast i djelovali na širenju osmanske imperije dolazili su na Balkan kao svojevrsna predvodnica i pripremali teren za prodore Osmanlija. Međutim, ne treba zaboraviti ni značajno djelovanje sufijskih pobunjenika koji su dizali glas protiv pojedinih nepravdi koje je činila osmanska vlast i koji su u ovim područjima vidjeli pogodan prostor za nastavak svojih aktivnosti, izvan dometa Porte. Prema Pašazadinom kazivanju, u prvu kategoriju spadaju četiri glavne vjersko-vojne skupine koje su i ale značajnu ulogu u prvim razdobljima osmanske vlasti: Rumelijske gazije, Rumelijske ahije, Rumelijske sestre i Rumelijski abdali. Tako, naprimjer, rumelijski abdali nisu se zadovoljavali samo učešćem u društvenom životu već su imali aktivnu ulogu u osmanskim osvajanjima, pa osobe poput abdala Muse i Murata (ličnosti koje se uglavnom vežu za bektašijski tarikat), zajedno sa Orhan begom, učestvuju u zauzimanju Burse (1326.). Bajazid Prvi, poput osmanskih sultana koji su mu prethodili, pruža punu podršku sufijama, pa za Ebu Ishaka i njegove derviše gradi i tekiju. Ovaj tarikat, poznat kao ishakijski, posebnu pažnju je pridavao džihadu. Međutim, najznačajnija sufijska ličnost iz vremena uspostave osmanske vlasti svakako je Gajakli baba. Bio je izuzetno aktivan u vjerskom i društvenom životu, a za njega se vežu babaijska, vefaijska, bektašijska i kalenderijska silsila. Porijeklom je iz grada Huja koji se nalazi na zapadu Irana. Uglavnom, prva razdoblja osmanske dinastije karakteriše posebna pažnja koju su sultani posvećivali sufijama. O tome svjedoče i sljedeći podaci: u prvoj osmanskoj prijestolnici, Bursi, nalazi se 120 mezara tarikatskih šejhova, 212 mezara muderisa i 32 mezara osoba za koje se kaže da su bili d o b r i.

Ovdje svakako ne smijemo izostaviti Sari Saltuka, legendarnog horasanskog šejha bektašijskog reda. On je po nalogu samog Hadži Bektaša, sa Kiči abdalom i Ulu-abdalom i još sedamdeset ljudi, preko grada Sinopa, otišao u Gruziju i tamo postigao veliki uspjeh u pozivanju naroda u islam. Odatle odlazi u Dobruždu, te nastavlja svoj misionarski rad na prosotorima Balkanskog i Krimskog poluotoka. Od sedam mezara (grobova) koji se pripisuju ovom sufijskom velikanu jedan se nalazi i u Bosni i Hercegovini, tačnije u tekiji u Blagaju.

Međutim, sufije sui male i sasvim drugu ulogu u osmanskome carstvu. Oni su nerijetko dizali bune i ustajali protiv vlasti a radi nezadovojstva socijalnom nepravdom i traženja da se poštuju socijalna prava stanovništva. Smatrali su da je sultan dužan pridržavati se načela socijalne pravde, te da on nikako nije osoba iznad zakona (šerijata). Ovdje ćemo podsjetiti samo na ustanke i pobune koje su digli Baba Zunnun, Kadi Hadže Baba, Kalender Čelebi i šejh Bedruddin. Ove su bune bile usmjerene protiv korumpiranosti i prestupništva pojedinih zvaničnika i činovnika osmanske vlasti. Tako, kada je Sulejman Zakonodavac (ili Sulejman Veličanstveni) namjeravao proširiti granice carstva u Mađarskoj, u Anadoliji dolazi do unutarnjih sukoba i svojevrsnog građanskog rata između naroda i vlasti. U tim je sukobima izginulo desetine tisuća nedužnih ljudi. Gradovima su tekle rijeke krvi. U samome Istanbulu provaljivano je u kuće i pljačkana imovina. Osmanska vlada je, smatrajući da su počinitelji ubojstava i krađa uglavnom nezaposleni i siromašni građani, skupila osam stotina osoba, birajući ih među pekarima, cjepačima drva, uličnim prodavcima i sl., te im javno odrubila glave na centralnom gradskom trgu. Ahmed dede Mudžembaši je ovaj postupak vlasti smatrao neutemeljenim i suprotnim Šerijatu, te je zbog toga digao veliku pobunu. Sultani su, s druge strane, ovakve pobunjenike u pravilu proglašavali hereticima i otpadnicima od vjere. Stoga je veliki broj takvih sufija, bježeći od domašaja osmanske vlasti dolazio na ove prostore šireći ideje i naučavanja islama. U tom smislu ovdje su značajnu ulogu igrali pripadnici bajramijsko-melamijskog reda za kojeg se veže i čuveni pokret Hamze Balija.

(preveo s persijskog Nermin Hodžić)

 

Razbarušeno djelo

Prof. dr. Hilmo Neimarlija:

"To je pomalo razbarušeno historijsko štivo, nalik na autora, koji je važio za malo nestašnijeg muftiju. Da ne budem krivo shvaćen, nestašniji u smislu intelektualnih, društvenih sloboda;nije bio čovjek od disciplinarnog, strogog razumijevanja vlastite dužnosti, i sredine, a o odnosu hrvatske sredine prema njemu govori i poruka pokojnog kardinala Franje Kuharića prilikom otvaranja džamije u Zagrebu, čemu kardinal nije prisustvovao zbog ranije dogovorene posjete Njemačkoj. Dakle, Kuharić kaže da je gradnja džamije "potvrda univerzalnog načela koje danas ima biti poznato u cijelom svijetu, da svaka vjernička zajednica ima pravo na svom prostoru da slavi Boga svemogućega na svoj način..." U blagoslovu Kardinalovom vidim i odgovor na sve poruke koje je svojim djelom Omerbašić slao, ne samo muslimanima Hrvatske, nego i tamošnjoj svekolikoj javnosti."

 

Poput freske

Dr. Zlatko Hasanbegović:

"Ova knjiga je važna zato što je, da se poslužim slikarskim rječnikom, nešto poput svojevrsne freske na kojoj su prikazane sve sastavnice i etape islamske i muslimanske prošlosti i sadašnjosti u našim hrvatskim prekosavskim krajevima. Htjeti nešto znati o muslimanskoj prošlosti i sadašnjosti, prinosu muslimana hrvatskoj kulturi i društvu, a ne posegnuti za ovom knjigom je nemoguće."

 

A knjiga Muslimani u Srbiji?

Prof. dr. Enes Karić:

"Mislio sam ne reći ovu konstataciju, ali, nisam ni na kakvoj funkciji u IZ, pa ću je ipak reći:Muftijina knjiga, pa Muftijstvo u RH, pa zagrebačka džamija, pa Bošnjačka zajednica kulture Preporod, koji su dosad izdali veoma vrijedna istorijska djela o muslimanima..., evo, pored Omerbašićeve, tu su i knjige dr. Zlatka Hasanbegovića, dr. Denisa Bećirovića, dr. Adnana Jahića...Ali, sve to nije moglo bez Muftijine političke, ljudske i finansijske potpore...I, ja se pitam: kada ćemo imati i djelo Muslimani u Srbiji, pa Muslimani u beogradskom pašaluku, Muslimani u Užicu..."