U ime Boga, Milostivog, Samilosnog

 

Čisti ‘irfan – osvrt na Huseinovu ‘irfani epopeju

 

Govoriti i pisati o ‘irfanu i tesavvufu koliko god bilo neophodno i prigodno, nije nimalo lahko. Naprotiv. Riječ je, naime, o onome putu i načinu kojeg su ljudi spoznaje odabrali za spoznavanje Istine, a on je put srca, unutarnjega rafiniranja, pražnjenja duše, put koji znači čišćenje kuće srca od svega osim Voljenog i njegovo pripravljanje za Njegov dolazak koji jednodobno znači i završavanje ukrašavanja ljudske nutrine u svoj njezinoj punini dokučivoj ljudskome biću.

O jednom grubom i ovlašnom razaznavanju da se konstatirati kako postoje uglavnom dva lica 'irfana / tesavvufa kao muslimanske duhovnosti i hijeratike. Ono pozitivno i ono negativno.

Pozitivno lice ove duhovnosti je ono utemeljeno u izvornome islamskome nauku, provrelo u najprofinjenijim i najdubljim smislovima i porukama kur'anskoga teksta, te pravorijeka i životnoga djela Časnog poslanika i neporočnih predvodnika u vjeri, onih ozbiljenih uzora koji snagom izravnomotriteljske, osvjedočene spoznaje bijahu u neprestajućem hodu privlačenja Onome Aposlutno i Savršeno Privlačećem – Bogu Jedinom. To je čisti 'irfan. Nasuprot njemu imamo i onu negativnu sliku ili imitaciju takve duhovnosti koja se temelji na sinkretizmu i zastranjujućim naučavanjima lovaca na ljudske duše što svojim iracionalnim pozivanjima na čudotvorstva, suhoparnim obredima i bezdušnim formama, pozivahu na bijeg od društva i ekstremni izolacionizam, tobožnje isposništvo i karikiranu askezu. To je ustvari fatamorgana tesavvufa i 'irfana.

Dva rečena oblika duhovnosti imaju potpuno oprečna obilježja: jedan je uzlazno-transcendentirajući, drugi je silazno-profanizirajući, jedan znači prihvatanje odgovornosti, drugi znači njezino izbjegavanje; jedan obavezuje, drugi lišava obaveze, jedan je stvaran i zbiljski, drugi je vještački i hinjeni; jedan je ezoterijski – pa vanjština takvoga arifa – sufije govori o njegovoj profinjenoj i lijepoj nutrini, a drugi je egzoterijski – pa vanjština pseudo'arifa – sufije – nema ničega zajedničkog sa nutrinom njegovom; jedan je 'irfan nade i čežnje, drugi 'irfan beznađa i razočarenja; jedan vodi savršenstvu i punini, drugi propasti i ispraznosti; jedan zbori o umjerenosti i sredini, drugi o pretjerivanju i ekstremima; jedan upućuje, drugi zabluđuje; jedan donosi sreću i blaženstvo, drugi nevolju i tegobu; jedan budi, drugi uspavljuje; jedan znači gorljivost i svijest, drugi je tek stih i pamflet; jedan je svjetlo, drugi je vatra, jedan je srčika, drugi ljuštura, jedan nastaje u rafiniranoj čistoti, drugi u legurastoj masi; jedan uči misiji, drugi poziva na ravnodušnost; jedan je epopeja, borba, trud i žrtva, drugi je parola, usnulost i uvehlost u tišini.

Ako bolje razmislimo, vidjet ćemo kako naša burna prošlost, naša povijest puna uspona i padova, obiluje i jednim i drugim „'irfanom“, i jednim i drugim „tesavvufom". Neki se pod plaštom arifa i sufije kriju od životne stvarnosti, bježe od društva i ljudske odgovornosti, zaokupljeni, kako vole kazati, samopročišćenjem i profiliranjerm vlastitoga duha, robovanjem svome Stvoritelju u svojoj samoći. Drugi, opet, jednodobno putuju samim vrškovima domašaja ljudske spoznaje jednodobno se predajući popravljanju svog, ali i stanja onih oko sebe, preuzimajući odgovornost života sa drugim ljudima i uzajamnog pomaganja u dobru i napretku.

Ovdje ćemo se osvrnuti na samo još jedno bitno obilježje onog neobavezujućeg, kako rekosmo negativnog blika duhovnosti. Radi se o nastojanju da se priguše čovjekove prirodne želje i težnje, da se čovjek samoponizi i stvori za sebe „alter ego – duhovno i nebesko ja“. Kako reče rahmetli profesor Muhammed Taqi Džaferi, čuveni komentator Mevlanine Mesnevije, „Takvi umjesto da rade na usklađivanju i koordinaciji različitih dimenzija čovjekova bića, pokušavaju neke od tih dimenzija sasma uništiti i neke od čovjekovih disponiranosti potpuno prigušiti“. Dakle, takav „sufija“ bježi od teškoća u privatnom i društvenom životu. Neugodnosti i neprijatnosti zbog nepostizanja željenih ciljeva uzrokuju da čovjek ponekad prirodan život smatra negativnim, pa da bi od njega pobjegao zatvara se u sebe, u svoju čahuru ne bi li tamo našao olakšanje. No, usredotočimo li se na najdublju intimu i tajnu duha ustanovit ćemo da koliko god neprijatnosti i neugodnosti ne odgovaraju ljudskome duhu, utoliko mu ne odgovaraju ni materijalno – prirodna veselja ni ugode, jer i ona svojom prašinom i talogom prekrivaju samu njegovu srž – sirr. Stoga, istinski 'arif trebao bi biti jednako osjetljiv i na tegobe i neugodnosti kao i na prirodne ugode i lasti. Negativni 'irfan, kako ga imenovasmo, znak je naše nemoći u odnosu prema čovjeku i njegovom prirodnom okruženju. Neki samozvani 'arifi i hijeratici nemaju niti najmanje obaviještenosti o onome što se dešava svijetu i čovjeku u njemu, a tobože su zaronili duboko u svoja ekstatička stanja i duhovna iskustva. Ona duševna (psihička) stanja užitka koja se temelje na neznanju znak su lažnog, a ne zbiljskog 'irfana. Putovanje istinskoga irfana, pak, prolazi kroz svijetle predjele znanja i spoznaje, ne kroz tmine neznanja. U negativnom 'irfanu ne posvećuje se pažnja mišljenju – umovanju, dok u istinskom irfanu i tesavvufu um i umovanje zauzimaju posebno mjesto. U negativnom 'irfanu ne obraća se pažnja na vanjski svijet i osoba koja prakticira takvu vrstu pseudoduhovnosti zagledana je samo u svoju nutarnju „tamnicu“. Kao da za takve osobe i ne postoji svijet objektivne, vanjske zbilje koja ih okružuje. Istina je, međutim, da poniranje u dubine nutrine i doticanje duhovnih carstava u nama nije moguće bez uobzirenja vanjskoga svijeta – carstva oko nas. Istina je da čovjek koji izbjegava upoznati vanjski svijet, svoje prirodno okruženje koje mu je pripravilo neophodne tvarne elemente njegova postojanja i do samoga konca njegove kreativne etape življenja je u nepretrgnutome uzajamnom djelovanju sa njegovim mozgom i njegovom dušom; čovjek, dakle, koji ne poima životnu vrijednost takve spoznaje i ne obraća pažnju na svijet osjetilnoga, ustvari – kako reče profesor Džaferi – „jest čovjek koji nastoji jednu lijepo skladanu i milozvučnu melodiju odsvirati bez ikakva muzičkog instrumenta“. Zakoračiti u metaprostor istinskog gnostičkog poimanja / kušanja bitka nemoguće je bez prihvatanja ovoga svjeta koji ustvari duhovnog putnika / salika ili 'arifa i potiče na jedno takvo putovanje i za nj ga pripravlja. Kako spjeva Šejh Baha'i:

Otiš'o sam tavaf oko Kuće činiti, pa u harem mene nisu pustili

Rekoše mi: šta si u dvorištu radio, da bi sada ti unutra ušao?

Ustvari, okretanje onome negativnom 'irfanu ponekad znači bježanje od svijesti i slobode, jer duboka svijest / svjesnost potiče na ozbiljenje stanovitoga svjetopogleda iz kojeg proizlazi osjećaj obaveze i odgovornosti prema tom svjetopogledu i iz njega proizlazećim obavezama i odgovornostima. A odgovornost nužno iziskuje izvršavanje obaveza, suzdržavanje od određenih užitaka i ugoda, te polučuje stanje svjesnosti. Neki ljudi, da bi pobjegli od te svijesti i odgovornosti okreću se tobože nutrini i uživaju u sentimentalnim, ponekad patetičnim i melanholičnim stanjima duhovne opijenosti. Takva stanja nalazimo danas u pseudoduhovnim, ezoterističkim pokretima i sljedbama širom Evrope, Azije i Amerike.

A sad želim kazati nešto o jednome istinskom 'arifu, onome koji je na vrhuncu svoga uzdižućeg 'irfana odbio poniženje i viteški stao pred nepravdu, žrtvujući na tome putu i vlastiti život. Časni čovjek iz nebeske plejade koji glavom svoga bića bijaše u nebeskim prostranstvima, a nogom njegovom na zemnome tlu.

Inače, neki ljudi su s jedne strane sveti i sve što vole spremni su žrtvovati da bi moralno živjeli, a s druge strane su junaci i zarad toga moralnog življenja potiru sve svoje strahove. Sin Fatime Zehre i unuk Poslanika Božijeg, hazreti Husein, mir Božiji na njih troje, jedan je od onih ljudi koji u povijesti ljudskoga roda ostaše upamćeni i kao sveti i kao junaci. Njegova veličina i junačka smrt njega i njegove čeljadi na dan Ašure, u toj mjeri su zadivljujući da čovjeka ostavljaju bez daha. Mnogo je onih koji su od tada do danas prodefilovali pozornicom ljudske povijesti, a koji su bili inspirisani njegovim poduhvatom i koji su od ovog šehida vječno upamćenog naučili lekciju o slobodi i onome što znači „živjeti slobodno“. Spomenimo tek kao primjer indijskog oca nezavisnosti, Mahatme Gandija.

Huseinova 'irfani epopeja znači požrtvovani šehadet istinskoga zaljubljenika – ašika. S druge strane, to je i jedan sasma razuman, mudar i vizionarski čin kojega je izveo svjestan, budan i odgovoran čovjek suprotstavivši se jednoj sustavnoj nepravdi, silničkom vladaru, tagutu svoga vremena, koji je suprotno ugovoru kojega njegov otac bijaše sklopio s hazreti Hasanom, uzurpirao stolicu hilafeta – vladanja muslimanskom zajednicom. Ovaj veliki čin ostat će zauvijek pouka i opomena. Pouka prijateljima i dobronamjernima, a opomena neprijateljima i zlobnicima.

Čisti 'irfan ovoga čistog Imama, možemo posmatrati u dvije dimenzije – spoznajnoj i djelatnoj:

a) Njegova spoznajna dimenzija temelji se na izravnomotrećoj i osvjedočujućoj spoznaji koja se u svojoj vrhunskoj ljepoti nadaje u njegovoj čuvenoj Arefatskoj dovi, čiji bremeniti stavci plijene ljudsku dušu i ispunjavaju čistom duhovnosti.

b) U djelatnoj dimenziji, ovaj čisti i profinjeni 'irfan promišlja o džihadu kao reformi, popravljanju stanja zajednice.

Ako Huseinovu 'irfani epopeju promatramo samo iz ove perspektive – u njezinoj djelatnoj dimenziji – vidjet ćemo kako se radi o unutarnjem džihadu / samopopravljanju i samousavršavanju koji polučuje dosezanje stupnja mukhlesa (onoga koga je Bog Uzvišeni navlastito očistio, pa je čak potpuno izvan domašaja šejtanskih pokušaja zavođenja), a onda o vanjskome reformatorskom džihadu i nastojanju da se popravi zajednica i usmjeri povijesni tok njezina razvoja. Ovaj duhovni put pročišćenih počinje od samospoznaje i samoizgradnje, ali svojim aktivitetom i dinamičnom životvornosti prerasta u istinski džihad kao nastojanje da se ljudska zajednica kvalitativno popravi i dovede u bolje stanje. Takvo što moguće je zahvaljujući ozbiljenju niza uzajamno nadopunjujućih i u stalnoj interakciji produbljujućih kvaliteta, od kojih spominjemo samo one najvažnije:

a) Zuhd – svjedočenje zbilje ovoga svijeta koje polučuje odsustvo gorljive težnje njemu i njegovim ukrasima i ograničavajućim ovisnostima;

b) Shawq – gorljiva čežnja za susretom s Uzvišenim, otrgnuće vlastitoga srca od svega što nije On i ustrajno nastojanje da se ozbilji vlastita punina i zakorači u najviše predvorje Njegove prisutnosti, onamo gdje se Njegova Ljepota i Veličanstvenost motre izravno, bez ikakva zastora;

c) Khawf wa khashiyyah – objelodanjenje srčane bojazni i strahopoštovanja temeljenih na istinskoj spoznaji Uzvišene istine, a opet praćene neprekidnom nadom i nadahnjujućim poticajima na činjenje (dobra);

d) Ita'at – pokornost praćena gorljivom željom da se bude pokoran i robuje samo i jedino Bogu Svevišnjemu, snagom raskrivanja zastora (kharq al-hujub);

e) ponos i dostojanstvo kao uzgredni plod jednog nastojanja i snažne volje da se bude od koristi i utječe na dešavanja oko sebe.

Sve ove i niz drugih odlika nalazimo u Huseinovom nastojanju koje će ostati zavijeka upamćeno po svojoj veličini, po veličini onoga istinskog džihada koji provire u čistoj osvjedočujućoj spoznaji i teži popravljanju zajednice, izbavljenju sunca zbilje same vjere Muhammedove s. a. v. s., od zalaska neposluha i nevjere, skidanju s njezina lica već – tako brzo – nataložene prašine sladostrašća i novotarija. Njegova ukrašenost svim rečenim odlikama učinila je da ostane nikad zaboravljen u pamćenju povijesti.

U njegovoj spoznajnoj dimenziji, pak, u njegovim riječima i značenjem bremenitim moljenjima (dovama) svjedočimo svu veličinu njegove duhovne profiliranosti, razaznajemo njegova 'irfani stanja kao pozive i znakopute nama, znakopute koji nas mame istinskoj spoznaji i duhovnosti i priječe zastranjenje u pričin i obmanu. Ideja i djelo ovoga veličanstvenog šehida, na pravdi Boga pogubljenog cvijeta poslaničke bašče, mnogo je pouka i opomena. Otuda ga se svake godine u mjesecu muharremu i na Dan Ašure iznova prisjećamo nastojeći obogatiti svoju vjerničku spoznaju i daleko od historijskih podvala njegovati i razvijati ljubav prema njemu i njegovoj plemenitoj porodici.

Neka se čuva sjećanje na ovog velikog čovjeka, dok je svijeta i vijeka.

 

Mohammad Ali Barzanooni

univerzitetski profesor i direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“

 

 

Sarajevo, muharrem 1434. godine po Hidžri