Ovo kazivanje o sufijama kao istinskim duhovnim vitezima muslimanske misleće tradicije započinjemo u posebnom duhovnom kontekstu, u vremenu 'Ašure koje se ne vezuje samo za tragične događaje na Kerbeli, već i za neke daleke svetopovijesne događaje koji su tijesno vezani uz život i sudbinske povijesne odluke onih poslaničkih likova koji se nazivaju ulu'l-azm ili poslanici od odsudne svetopovijesne odluke.

Govoriti o sufijskim vitezima znači govoriti o onoj duhovnoj avangardi u povijesti muslimanskog mišljenja koja je učinila sve, često i vlastiti život na panj polagala, samo da bi duhovno, interpretativno srce sveukupne muslimanske učenosti i mišljenja zadržala u životu i učinili da ono kuca sve do zalaska ovog kozmičkog dana. Potpuno svjesni činjenice da je semantičko polje kur'anske riječi neizbistrivo i neiscrpivo, a da su pravorijeci Poslanika islama (a.s.), uključujući i njegova djela i znakovite geste, nezaobilazni hermeneutički poučci i obrasci bez kojih se ne može ići na razumijevanje kur'anskog bogoduha Teksta, ovi vitezi islamske vjere su nepoštedno crpili energiju svojih najboljih duhovnih pregnuća kako bi svoj duhovni život i vlastito spoznajno narastanje njegovali na nezatomivoj jeci onog zaziva-molitve Poslanika islama (a.s.): „Gospodaru moj, daj nam smisao da gledamo u sama lica stvari, da vidimo praiskonsku prirodu stvari,“ da umaknemo iluzornom zavođenju Iblisa našeg bića – tog neumoljivog majstora iluzije i pričina, koji nam suštine stvari krije maskama stvari i svu pozornost našeg duha zaustavlja na njima, na gruboj površini i na pjeni Bitka, skrivajući nam svjetlosne dubine pustopoljnog okeana Tvoje mudrosti!

Kao istinski duhovni potomci Poslanika islama (a.s.), tog Učitelja svijeta kome je dana punina svih riječi i koji je bio svjetlosni grad znanja na gori, kao i potomci onoga za kojega je ovaj Učitelj svijeta navlastito kazao da je sama kapija tog svjetlećeg grada znanja i mudrosti, (hazreti Alija), sufijski vitezi su propirili kroz sve spoznajne razine i svakom svom organu spoznaje priskrbili onu duhovnu hranu koja mu je bila potrebna, znajući, kako Kur'an veli, da će se za svaki organ spoznaje vlastita bića odgovarati i račun polagati:“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati! (al-Isra', 36). Stoga ovi duhovni vitezi nisu racio hranili metafizičkim istinama, niti su duh, dušu i duhovno srce, te organe transcendentne spoznaje, hranili i poticali ih na rast dajući im racionalne istine. Svakom organu spoznaje dali su onaj intelektualni zekat (zakat ma'nawi) koji mu je pripadao i na taj način su skladno dograđivali svoje biće, svoju duhovnu palaću koja, čak i nakon toliko stoljeća njihova odsustva iz svijeta osjetilnih oblika, sjaji njihovim duhom, još uvijek svijetli kao neugasivi krijes i svetionik na stijeni prema kojem se orijentiraju oni koji ne žele zabasati u duhovnu pometnju dok ozbiljuju vlastiti interpretativni mi'radž. To je jedini način da se ruh/duh/intelekt u nama, ta nepodmitljiva i nepromjenjiva božanska supstanca u ljudskome biću, odnjeguje do onih spoznajnih visina da može nositi naslov interpretativnog vjerovjesnika u nama (al-'aql wuha an-nabiyy al-mutarjim fi anfusina).

Kao što sufije nisu zanemarivali u svom svakidašnjem spoznajnom i interpretativnom mi'radžu niti jedan aspekt Šerijata, dosezući tajanstva tariqata i sušte zbilje haqiqata bogoduha Teksta- Knjige svijeta (Liber Mundi) i Knjige riječi Božije (Liber revelatus), a kako bi i mogli kada su svi odreda bili prvorazredni tumači Šerijata, što se jasno razabire iz njihovih duhovnih naslova koji o njima govore, oni jednako tako nisu zanemarivali niti jedan aspekt bogoduha Teksta. Kao što su polazili od spoljašnjih značenja Šerijata, usredsređujući se većma i na njegova najdublja značenja i poruke, jednako tako su postupali i sa vlastitim sučeljavanjem sa Tekstom objave: važna im je bila svetojezička pjena kur'anskog teksta, to jest sva njena spoljašnja značenja u njihovu unutarpovijesnom horizontu, ali oni se nisu dali zarobiti i trajno ostati u prevlasti njenih spoljašnjih i doslovnih značenja i poruka, jer na toj spoznajnoj razini ostaju samo oni za koje Kur'an veli: „Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovome svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (ar-Rum, 7). Naprotiv, raspitavši se temeljito za sve izvanjske aspekte riječi Božije, za povode objave i za unutarpovijesne horizonte Teksta, ustrajno su usmjeravali organe svoje transcendentne spoznaje prema svijetu duše, duha/uma, duhovnog srca, napuštajući tako prevlast svijeta svetojezičke pjene i ulazeći u svjetlosno more Teksta, u svijet intuicije koja je, u Poslanikovu (a.s.) slučaju bila i prva zemaljska, mikrokozmička domaja otkrivajuće Riječi Božije, ili kako Kur'an kaže: nama najbliže nebo. Drugim riječima, sufijski duhovni vitezi su organe osjetilne spoznaje vlastita bića nahranili spoznajama nakupljenim na pašnjacima kur'anskih riječi (kalimat – 'ilm husuli), svoj um (intellectus kontemplativus) spoznajama nakupljenim u semantičkim poljima i značenjima tih riječi (ma'nawiyyat – 'ilm huduri) koja su ih uvodila u živo prisustvo Imena Božijeg Bitka kao svekolikih riznica cijele hijerarhije vidljivih i nevidljivih univerzuma; najzad, svoje srce i svoju dušu su nasitili spoznajama koje otkrivaju same jezgre i žive zbilje značenja Riječi Božije (haqa'iq – 'ilm akhirawy, 'ilm muta'ali ili 'ilm al-albab), a takve spoznaje su im priskrbile vizije samih kraljevstava Imena Biti Božije. Ondje se završavao njihov spoznajni i interpretativni mi'radž na koji ih je vodila te'wili metoda spoznaje, baš ona za koju je Poslanik islama (a.s.) tako usrdno molio riječima: Allahumma arina'l ashya' kama hiya! A Kur'an one koji tu vrstu spoznaja dosežu naziva ulu'l-albab – posjednici jezgrovnog znanja. Eto, tako se odvijala cjelodnevna i cjeloživotna molitva uma (fikr) sufijskih viteza, ustrajno i bespoštedno podržavana molitvom srca (dhikr).

Ono što su ovi sufijski vitezi u svom cjelodnevnom spoznajno-interpretativnom mi'radžu dosezali, najbolje duhovne plodove toga su u vlastiti život presađivali podjednako kao i u živote onih koji su ih željeli slušati. A mnogi su ih željeli slušati i slušali su ih sve dok su bili u životu na ovome svijetu, baš kao što ih slušamo i mi danas nakon gotovo jednog milenija odkako su napustili ovaj svijet.

Premda u onome što su ovi duhovni vitezi u svome životu činili nije bilo nikakva grijeha ni sablazni, naprotiv, neki ljudi su im, unatoč tome, u muslimanskim društvima za smrtni grijeh uzeli baš to što su činili sve da duhovno srce muslimanske tradicije mišljenja ne prestane da kuca do kraja kozmičkog dana. Bili su to ljudi koji se, gle paradoksa, nazivaju doktorima Zakona, pokatkad i 'ulemom, baš oni koji su od cijelog sadržinskog opsega Šerijata samo dobro poznavali propise o 'uqubatima (propisima o kaznama), jer takve spoznaje im hrane taštinu i priskrbljuju im status lažne učenosti, utjeruju strah u kosti podanicima, ali donose i ugodnu cjelodnevnu pragmu u njihovoj nicejsko-carigradskoj spregnutosti i svadbenom vezu sa političkim elitama muslimanskih društava. Zato su oni činili sve da kupe pažnju političkih suverena i zajedno s njima se urote protiv ovih duhovnih viteza od kojih su mnogi posve nedužno izgubili svoje glave baš onda kada su najviše mogli dati muslimanskoj zajednici. Imali su jedva tridesetak godina, a već su svojim duhom osvjetljavali muslimanski imperij do posljednjeg kutka.

Šta je bio njihov grijeh? Ništa, osim ako se u grijeh računa poslušnost kur'anskom nalogu: „Uči čitaj. . . , i urođena potreba i znatiželja muslimanskog duha da spoznaje tajanstva znakova i poruka Riječi Božijih koji se javljaju na obzorjima nebeskim, ali i u obzorjima naših vlastitih duša. Ta, nije li to jedini način da muslimanski duh ne ostane patuljast i da svoj zemaljski život ne provede hraneći se znanjima davno umrlih ljudi, kakvim znanjima se upravo više od jednog milenija hrane baš oni što se doktorima Zakona zovu i tako neukusno razmeću časnim naslovom uleme?

Najčešće spominjane nevine žrtve među sufijskim vitezima su Halladž, Suhrawardi i 'Ayn al-Qutad al-Hamadani, ili Hamza Orlović u Bosni, premda ih je bilo na stotine jednako tako vrlih i vrijednih na muslimanskom dijelu Indijskog potkontinenta, ali nisu imali sreće da njihova zla kob izađe na svjetlo dana. Optužbe protiv njih su odmišljali doktori Zakona, a političke edikte o njihovu smaknuću donosili su politički suvereni s kojima su ovi cjelodnevno surađivali. Svi do jednog su osuđeni i smaknuti zbog hereze, ali niti jednim dijelom optužnice takva krivnja nije dokazana niti potvrđena. A kako bi i mogla biti? Odkad se to stvarima duše, srca i intuicije bave ljudi? Taj privilegij čak niti Poslanik islama (a.s.) nije imao, i to mu je jasno u Kur'anu uskraćeno. Samo Allah ravna stanjima ljudskoga srca i niko drugi. Ponajmanje su pozvani da o takvim stvarima raspravljaju i presude donose oni kojima su metafizičke spoznaje, spoznaje srca, duha/uma – tog interpretativnog vjerovjesnika u nama, nedosezljivo tajanstvo. To i jest razlog zašto tekst optužnice protiv svakog pomenutog sufijskog viteza nije ni dodandanas punovažno obrazložen i opravdan.

Ono što je, možda, najsramnija i najkontraverznija optužba na račun sufijskih viteza iz povijesti muslimanskog mišljenja, toliko omiljena onima čiji um vegetira na spoznajama davno umrlih ljudi, jest ona koja sufije optužuje za bijeg od ovoga svijeta i za nazadak muslimanskog imperija. Koliko bi to bilo smiješno da nije toliko tragično i užasavajuće. Možda su sufijski vitezi, u svojim spoznajama, umicali svijetu pričina i iluzija, jer su željeli i sebi i nama ponuditi sva kraljevstva Duha u čijim humusima klija sjemenje svake stvari i svakog stvorenja. Ali baš to je vrlina, nikako mahana i nedostatak ljudskoga bića!

Što se tiče njihove uključenosti u društvo, nije li dovoljno kazati da su oni utemeljitelji prakse futuwweta – duhovnog viteštva koje se ogleda u nastojanju da se standardi najviših društvenih vrlina ogledaju u zanatskom, obrtničkom i kupoprodajnom životu muslimanske zajednice? To je baš ono što se danas, bez ikakva stvarnog pokrića, teorijski, ali nikako i praktično, pokušava razvijati pod vidom tzv. etičnosti u biznisu modernog svijeta.

Osim toga, nisu li u njihovu društvu i najbližem okolišu, javnom i privatnom, bili zlatari, trgovci, hamali, zanatlije i duhovno otriježnjeni ljudi, samo ondje nije bilo doktora Zakona niti političkih prvaka. Pojava na koju nije imuno ni vrijeme u kojem sami živimo.

Dvije stvari su, manje-više, ubijale sufijske viteze u islamu: neutaživa zavist doktora Zakona i paranoični strah po mir u carstvu kod političkih suverena njihova vremena. Osim toga dvoga, ničeg drugog nije bilo, i to dvoje su dva krunska razloga zbog kojih su nevino umirali oni koji su poticali duhovni rast muslimanske zajednice, ne dopuštajući da se ona pretvori u puko stado.

Posebna je priča to na koji način su ih ubili. Dovoljno je spomenuti da su Halladža i 'Ayn al-Qudata Hamadanija žive ogulili, potom ih na drvo objesili i po sistemu smrti u stotinu parčića, na komade sasjekli, pa sve to uredno spalili. Koliko li je islam uopće dotaknuo ove ljude, kada su tako zvjerski ubijali one čiji grijeh ni sami sebi nisu mogli posvijestiti?!

Stoga, ako su sufijski vitezi krivi za nazadak muslimanskog svijeta, kako ih se posve neopravdano optužuje, ko je, onda danas kriv za stanje muslimanskog svijeta? Ko je muslimanima ukrao ovaj svijet, zemaljski život i sve najbolje vrijednosti koje je ideja islama donijela i njima i cijelom ljudskom rodu: demokraciju, socijalnu pravdu, ljudska prava, pravo na slobodu obrazovanja, izražavanja i pravo izbora . . . ? Ko je danas kriv što nepismenost u muslimanskom svijetu doseže nivo i do šezdeset procenata, posebice u kolijevci islama, što su muslimani danas najsiromašniji, unatoč tolikim prirodnim resursima koje im je Bog dao? Zašto nema socijalne pravde i sretno riješene socijalne politike u muslimanskom svijetu, premda je islam donio instituciju zekata čija zemaljska svrha se, dobrim dijelom, iscrpljuje baš u tome – da riješi pitanje socijalne pravde u muslimanskim društvima? Ko je kriv što 65 godina krvari i umire palestinski narod u srcu muslimanskog svijeta? Ko je kriv što unatoč milijardi i pet stotina milijuna muslimana u svijetu, na svjetskom tržištu ideja, dostignuća i ostvarenja nema muslimana, unatoč božanskom nalogu da se najprije skine mrak sa svih spoznajnih organa vlastita bića, kako bi se znalo zašto molitva, post, zekat, hadž, džihad i sve druge plemenite duhovne institucije islamske vjere?

Krive su podmitljive, nesposobne, samoljubive i nepoštene političke i religijske elite današnjeg muslimanskog svijeta. Oni prvi su muslimanima ukrali svijet, a ovi drugi su učinili sve da ih duhovno oslijepe, pa stoga muslimani danas tako tragično bauljaju u svom neizlječivom duhovnom, političkom i inom sljepilu. Ako se, pokatkad, i vidi malo svjetla na kraju tunela, to je ono svjetlo koje je ostalo da sjaji iza onih sufijskih viteza koji su, po primjeru Poslanika islama (a.s.) i njegovih istinskih duhovnih nasljednika, cijeli život trošili na duhovnom uspravljanju sebe i svog naroda, sve dok ih nisu poubijali ili prognali. Oni sufijski vitezi koji ni nakon toliko sroljeća poslije smrti nisu stekli pravo građanstva u muslimanskom svijetu, kakav je primjerice Ibn 'Arabi ili Rumi, danas osvjetljavaju najblistavija pera Zapada i mijenjaju duhovnu sudbinu onima koji u tom dijelu svijeta poznaju vrijednost nauka koji su iza sebe ostavili.

Allahu, saberi muslimansku pamet, podaj im istinske pastire, otmi emanet iz ruku nedostojnih duhovnih i političkih pastira u muslimanskim društvima, duhovno ih uspravi i daj im znanja i talenta da poprave stanje muslimana, a dušmane im pod noge stavi! Amin!