Namir Karahalilović

 

O rukopisnim primjercima i metodu pripreme kritičkog izdanja

djela Svjetiljka srcima autora Qattāna Ġaznawīja*

 

 

Sažetak:

 

Svjetiljka srcima (Serāğ al-qolūb[1]) jedno je od klasičnih djela perzijske didaktičke proze s religijskom tematikom. Sastoji se od četrdeset četiri poglavlja, a svako je posvećeno jednom od pitanja koja su poslaniku Muhammedu (a.s.) postavili Jevreji, kao i odgovorima koja je Poslanik dao na njih. Ta pitanja vezana su za različite teme eshatološkog i etiološkog karaktera, kao i za priče o poslanicima i vjerovjesnicima. U različitim biobibliografskim izvorima i katalozima rukopisa kao autor djela najčešće se spominje Qattān Ġaznawī, o kojem u dostupnim izvorima nema nikakvih podataka. Samim tim ne zna se ni tačno vrijeme nastanka djela, no na osnovu intratekstualnih argumentima (šawāhed-e darūnmatnī) može se pretpostaviti da je ono nastalo tokom druge polovine XI ili prve polovine XII stoljeća.  Djelo je na perzijskom govornom području doživjelo više izdanja, ali niti jedno od njih nije priređeno na osnovu njegovih najznačajnijih rukopisnih primjeraka. U ovom radu predstavljeni su rukopisni primjerci koji su poslužili za pripremu prvog kritičkog izdanja ovog djela,[2] kao i metod njegove pripreme.

 

Ključne riječi: Svjetiljka srcima, Qattān Ġaznawī, rukopisni primjerci, kritičko izdanje, metod pripreme kritičkog izdanja.

 

 

I

 

            Imajući u vidu sadržaj, Svjetiljka srcima može se definirati kao djelo perzijske didaktičke proze (nasr-e ta‘līmī) s religijskom tematikom. U kratkoj invokaciji, na didaktički karakter djela eksplicitno se ukazuje: “[...] da bude pouka čitateljima; ako ih neko upita nešto, da znaju odgovoriti i budu upućeni o Božijim – Velik je i Uzvišen! – stvorenjima.”[3]                                      U pojedinim bibliografskim izvorima i katalozima rukopisa Svjetiljka srcima ubrojena je među djela iz gnosticizma (‘erfān), teozofije (hekmat), filozofije i etike.[4] Međutim, iz sadržaja djela jasno je da njime nisu problematizirane teme iz spomenutih oblasti, kao i to da djelo ne odlikuju učenjačka studioznost i istraživačka “dubina” imanentne djelima koja u neku od tih oblasti nepobitno spadaju. Stoga situiranje obrađenog djela u bilo koju od četiri navedene oblasti ne odgovara njegovoj stvarnoj naravi i svrsi.

Najstariji zapis o djelu Svjetiljka srcima zatiče se kod istaknutog osmanskog geografa, historičara i biobibliografa Hāğğī Halīfe (1608–1656): “Djelo na perzijskom jeziku u obliku pitanja i odgovora; početak: ‘Zahvala pripada Velikome Uzvišenom Allahu...’, itd.”[5] U katalozima biblioteka u kojima se rukopisni primjerci ovoga djela čuvaju, na osnovu sadržine djela – a prije svega njegove invokacije – navedene su kratke bilješke o njemu.

No, najobuhvatniji osvrt na njega dat je u Enciklopediji perzijske književnosti (Dānešnāme-ye adab-e fārsī): “Svjetiljka srcima, djelo u perzijskoj prozi o životopisima poslanika [...] U brojnim sačuvanim rukopisnim primjercima ovoga djela nailazi se na teme kao što su: stvaranje Zemlje i Nebesa i čudesa vezana za to; životopisi faraona i kraljeva; čudnovate pustolovine predaka; priče o poslanicima sa moralnim poukama; vjerska pitanja, posebno pitanja Jevreja i odgovori Poslanika islama, te pitanja koja mu je postavio Zapovjednik pravovjernih,[6] u osamdeset jednom odjeljku; mitovi i legende. Djelo je napisano u veoma jednostavnoj i tečnoj prozi, u četrdeset četiri poglavlja. Ova knjiga po prvi put je objavljena zajedno s Ğāmījevim djelima Zbirka četrdeset hadisa (Arba‘īn) i Riznica tajnih znakova (Kanz al-romūz) 1295. (1916) u Teheranu. Nakon toga objavljena je više puta, između ostalog i 1355. (1976), također u Teheranu.”[7] 

 

 

II

 

Do sada je Svjetiljka srcima objavljena u više navrata. Prvo, litografsko izdanje objavljeno je još 1878.[8] Nakon posljednjeg objavljenog litografskog izdanja, izdavačka kuća Ketābċī je do ljeta 1997. objavila deset izdanja ovoga djela.

Ni u jednom od dostupnih štampanih izdanja nije naznačeno na osnovu kojeg je rukopisnog primjerka (ili, eventualno, više njih) tekst objavljen. Sva ta izdanja sadrže četrdeset četiri poglavlja.Vjerovatno su neka od njih štampana na osnovu prethodnih izdanja, bez uvida u rukopisne primjerke djela. Posebno treba istaknuti da ni u jednom izdanju nije ponuđen kritički valoriziran tekst djela.

O svim dosadašnjim izdanjima djela Svjetiljka srcima može se kazati sljedeće.

            Nakon posljednjeg, četrdesetčetvrtog poglavlja, koje govori o Balukiji, navedeno je nekoliko poglavlja, poput O razgovoru Boga s Musaom na planini Tur (Mokālemāt-e Ğenāb-e Aqdas-e Elāhī bā Mūsā dar kūh-e Tūr), O potvrdi  vjerovanja (Dar esbāt-e īmān), O ponosu (Dar bāb-e eftexār)… Ni u jednom od starijih rukopisnih primjeraka obrađenog djela, ova poglavlja nisu navedena i, kako je već ranije rečeno, svi se završavaju poglavljem o Balukiji. Jedini izuzetak predstavlja rukopis koji se čuva u pariškoj Bibliothèque Nationale. U njemu je poglavlje o Balukiji smješteno u središnjem dijelu djela, a nakon završnog “O vlasnicima rovova” navedeno je jedno nenaslovljeno poglavlje o Musaovu sukobu s Karunom, kao i poglavlje pod naslovom O Musa-pejgamberovim pitanjima upućenim Bogu (Dar sefat-e so’āl kardan-e Mūsā-ye peiġambar az Hazrat-e ‘Ezzat).[9] Zanimljivo je da u sadržaju navedenom u kratkoj invokaciji pariskog rukopisnog primjerka ova dva poglavlja nisu spomenuta. Prema tom sadržaju, posljednje poglavlje djela jeste upravo ono o vlasnicima rovova.

 Na osnovu prethodno rečenog, kao i karakteristika ostalih rukopisa, dva poglavlja na kraju pariskog rukopisa mogu se smatrati dodacima nesavjesnih i neodgovornih prepisivača. Budući da sadržaj ta dva poglavlja ima određenih sličnosti  sa  sadržajem dodatim u štampanim izdanjima knjige, može se pretpostaviti  da su dodaci prepisivača u pariskom ili nekom drugom, meni nedostupnom rukopisu (po kojem je pariski rukopis možda nastao), poslužili kao osnova za dalje dodatke u kasnijim, štampanim izdanjima djela.

U dosadašnjim izdanjima djela Svjetiljka srcima primjetna je jasna težnja ka stvaranju šiijskog ozračja u tekstu. Opetovani izrazi poštovanja i privrženosti Ehli-bejtu, digresija o tome  da su imena Poslanika, Alija, Fatime, Hasana i Husejna zapisana na Aršu (Božijem prijestolju),[10] naglašavanje da su Ali i ostali šiijski Imami stvarni opunomoćenici i nasljednici Poslanika[11] – zorni su primjeri takve težnje. U starijim rukopisima obrađenog djela, navodi takve vrste ne postoje.

U dosadašnjim izdanjima obrađenog djela, na kraju pojedinih poglavlja navedeno je nekoliko stihova. U starijim rukopisnim primjercima obrađenog djela nema nijednog takvog primjera.

U poređenju s jezičko-stilskim karakteristikama obrađenog djela u njegovim starijim rukopisnim primjercima, jezik i stil djela u njegovim dosadašnjim izdanjima umnogome se razlikuju, i to tako da se jezik u njima doima lakšim za razumijevanje i bližim savremenom jeziku.

 

        Na osnovu svega izloženog, vidljivo je da se dosadašnja štampana izdanja djela Svjetiljka srcima u priličnoj mjeri razlikuju od njegovih starijih rukopisnih primjeraka, te da sadrže veliki broj izmjena i dodataka. Stoga se može zaključiti da su njihova autentičnost i naučna vrijednost upitne. U tom smislu, neophodno je bilo pripremiti kritičko izdanje djela, kako bi bila moguća i njegova objektivna naučna valorizacija.

 

 

III

 

 

Razvitak ljudskog društva moguć je samo ukoliko se stekne valjan uvid u njegovu prošlost i naslijeđe koje su iza sebe ostavili prethodni naraštaji, te na osnovu tog uvida steknu korisna saznanja i izvuku odgovarajući zaključci i pouke. Prošlost i naslijeđe moraju biti znanstveno, kritički, nepristrasno i objektivno vrednovani, pri čemu na jednak način treba pristupati i pozitivnim i negativnim aspektima svakog razmatranog fenomena.

            Jedan od pouzdanih načina za objektivan uvid u prošlost jeste, bez sumnje, kritička analiza i valoriziranje tekstova iz različitih oblasti ljudskog djelovanja, koji su nastajali u ranijim historijskim razdobljima. Ukoliko je riječ o tekstovima iz vremena prije nego što je izumljena štamparija i pokrenuta štamparska industrija, oni su čuvani i sačuvani u obliku rukopisnih primjeraka pohranjenih u javnim i privatnim bibliotekama, ponekad i na različitim krajevima svijeta. Ti rukopisni primjerci mogu biti veoma pouzdani – nekad se istraživači mogu susresti s autografom, tj. rukopisom ispisanim rukom samoga autora, ili primjerkom koji je autor diktirao – no čest je slučaj, pogotovo ukoliko je tokom vremena načinjen veliki broj prijepisa jednog djela, da se iz različitih razloga ti primjerci ne mogu smatrati pouzdanim istraživačkim izvorima (prije svega zbog nemara ili nekompetntnosti prepisivača, koji su prepisujući tekst pravili previde i greške, a ponekad čak i usljed zamašnog nivoa njihove jezičke ili predmetne kompetencije, zbog čega su sebi dozvoljavali intervencije u tekstove koje su prepisivali). U takvim okolnostima, za bilo koji, pojedinačni ili multidiscplinarni postupak analize i vrednovanja nekog djela postoji jedna neophodna filološka pretpostavka, a to je priprema njegova tzv. kritičkog izdanja. Pod kritičkim izdanjem podrazumijeva se pretpostavljena varijanta djela, priređena na osnovu njegovih najznačajnijih rukopisnih primjeraka – po odgovarajućem metodu i uz potrebnu naučnu aparaturu – koja bi u potpunosti odgovarala, ili barem bila što je moguće bliža, izvornoj varijanti djela koju je zapisao, ili neposredno diktirao, sam autor.[12]

            Ovdje ću predstaviti rukopisne primjerke korištene prilikom pripreme kritičkog izdanja djela, te izložiti metod pripreme kritičkog izdanja.

 

 

IV

 

            Prema podacima kojima je raspolagao najzačajniji savremeni iranski paleograf i kodikolog, dr. Īrağ Afšār, autograf (nosxe-ye mādar) djela Svjetiljka srcima čuvan je u Kabulu.[13] Nakon podrobnijeg istraživanja, utvrđeno je da je rukopis bio pohranjen u Javnoj biblioteci (Ketābxāne-ye ‘āmme) glavnog grada Afganistana. I pored krajnje nepovoljnih okolnosti,[14] uspio sam stupiti u vezu s nadležnima u kabulskoj Javnoj biblioteci, te sam tražio da mi ustupe potrebni rukopis. Nažalost, iz spomenute institucije – kao i iz tamošnjeg Nacionalnog arhiva (Āršīw-e mellī), kojem sam se također obratio – stigao je odgovor da takav rukopis u njihovim fondovima ne postoji. Time je sudbina najstarijeg rukopisnog primjerka djela Svjetiljka srcima ostala nejasna, a s obzirom na prilike u Afganistanu i neizvjesna.

            U takvim okolnostima, pristupio sam identifikaciji i pribavljanju ostalih najznačajnijih rukopisnih primjeraka djela, pri čemu je, dakako, ključni kriterij bilo vrijeme njihova prijepisa. Nakon višemjesečnog istraživanja, ispostavilo se da su svi oni – ukupno pet rukopisa – pohranjeni izvan Irana,[15] u zemljama na tri kontinenta.[16] U nastavku ću ih ukratko predstaviti.

 

1. Rukopis O[17]

 

            Rukopis u priređenom kritičkom izda nju označen sa “O” čuva se pod oznakom Or. 1231 u British Museum u Londonu. Prijepis rukopisa okončan je trinaestog dana mjeseca ševala 925/osmog oktobra 1519. godine. Ime prepisivača, zapisano na kraju rukopisa, nečitko je, možda: Hāğğ Ahmad Sidqī. Rukopis sadrži šezdeset sedam listova. Stranice se duge dvadeset, a široke četrnaest i po centimetara. Na svakoj stranici zapisano je petnaest redova, a dužina svakog reda iznosi jedanaest centimetara. Rukopis je prepisan nasta‘līq pismom.

            Početak:

سپاس و ستايش مر خدای را جلﱠ جلاله که آثار قدرت او بر چهرۂ روز روشن تابانست...

            Kraj:

[...] تمام شد كتاب سراج القلوب بعون الله الملك الوهاب في ثلثة عشر شوال المبارك في تاريخ خمسة و عشرين و تسعمائة.

 

            Prva stranica rukopisa, iznad naslova, ukrašena je cvjetnim motivom. Na marginama pojedinih stranica navedeni su prijevodi kur’anskih ajeta, neke u tekstu izostavljene riječi, kao i ispravke. Nekoliko poglavlja s početka djela (“O imenima slojeva Zemlje”, “O stvaranju Raja”, “O stvaranju Pakla”, “O nebeskim pticama”, te dio poglavlja “O drvetu Tuba”) nedostaje, dok su u sadržaju navedenom u invokaciji spomenuta.

            I pored spomenutog nedostatka, ovaj rukopis – u poređenju s ostalim odabranim rukopisima – krase brojne prednosti. Ovdje ću ukazati samo na neke od njih.

Izuzimajući kabulski primjerak, rukopis O je stariji od ostalih odabranih – kao i svih  dostupnih – rukopisa obrađenog djela.

Pojedine jezičko-stilske karakteristike obrađenog djela, primjetne u ovom rukopisu, izdvajaju londonski primjerak od ostalih odabranih rukopisnih primjeraka. Spomenut ću samo one najizrazitije i najznačajnije:

– Naglašenija konciznost;

– Upotreba riječi arapskog porijekla u manjoj mjeri nego što je to slučaj u drugim rukopisima;

– Upotreba udvojenog prijedloga (harf-e ezāfe-ye mozā‘af);

– Upotreba arhaičnog složenog glagola نماز کردن (namāz kardan) u značenju “obavljati namaz, klanjati”, dok se u ostalim odabranim rukopisnim primjercima na njega ne nailazi i u njima je, u istom značenju, u svim slučajevima upotrebljavan noviji glagol نماز گزاردن (namāz gozārdan).

Pismo ovog rukopisnog primjerka, u poređenju s pismima ostalih rukopisa, djeluje više arhaično. U pojedinim slučajevima, u tekstu se nailazi na rijetke, zastarjele oblike pojedinih riječi; na primjer, فريشته (ferīšte) umjesto فرشته (ferešte) u značenju “melek”, اوفتادن (ūftādan) umjesto افتادن (oftādan) u značenju “pasti”, itd. – koji su u ostalim rukopisima zastupljeni u manjoj mjeri.

 

 

2. Rukopis A[18]

 

            Rukopis označen sa “A” čuva se, pod brojem 1326, u biblioteci Dār al-kutub u Kairu. Ovaj rukopisni primjerak dio je kodeksa čiji drugi dio čini izbor iz djela Životopisi vladara (Siyar al-molūk)[19] autora Xāğe Nezāmolmolka (1018–1092), čuvenog vezira Seldžučke dinastije (1071–1325). Ime prepisivača glasi Ahmad ibn Muhammad al-Uskūbī. Rukopis ima devedeset osam listova (od fol. 1b do fol. 98b). Stranice su duge dvadeset četiri i po, a široke petnaest centimetara. Na svakoj stranici zapisano je petnaest redova. Rukopis je ispisan sitnim i lijepim pismom ta‘līq.

Početak:

الحمد لله العلی العظيم الجواد الکريم المدبر القديم...

Kraj:

[...] اللهم حسن حاله و بالخير عواقبه آمين و اغفر لصحابه و قاريه و لمن کان سببا لتنميقه فی تاريخ سنة ثمان و ستين و تسعمائة.

 

Tekst na stranicama ovoga rukopisa je uokviren: prvo s dvije pozlaćene linije, koje stoje jedna uz drugu, a potom i linijom izvučenom crnom tintom, koja je nešto udaljenija od teksta. Kur’anski ajeti, te riječi سؤال (so’āl) u značenju “pitanje” i جواب (ğawāb) u značenju “odgovor” ispisane su crvenom tintom. Na marginama pojedinih stranica zapisane su u tekstu izostavljene riječi, kao i neke ispravke.

            U ovom rukopisnom primjerku nedostaje nekoliko poglavlja djela. To su: “O nositeljima Prijestolja”, “O glasanju ptica”, “O uništenju gradova”, “O najvišem zdanju”, “O Isaovoj Trpezi”, “O djetetovu zborenju u trbuhu”.

 

 

3. Rukopis B[20]

 

            Rukopis označen sa “B” čuva se, pod brojem 3703, u Beyazit Umumi Kütüphanesi u Istanbulu. Izračunavanjem brojne vrijednosti slova u šifri zapisanoj na kraju rukopisa, koja glasi شنضله, dolazi se do zaključka da je prijepis rukopisa okončan 985/1577. Rukopis je prepisao Šāh Mohammad ebn Moulānā Mohammad Xūrāsānī. Rukopis zaprema stotinu šest listova. Dužina stranica iznosi sedamnaest i po, a širina jedanaest centimetara. Na svakoj stranici ispisano je četrnaest redova. Rukopis je zapisan krupnim pismom nasta‘līq.

            Početak:

الحمد لله العلی العظيم الجواد الکريم العلی المدبر القديم...

            Kraj:

[...] تمت الکتاب بعون الملک الوهاب و حسن توقيفه[...] تحرير بيستم شهر ربيع الاول شنضله.

 

          Kur’anski ajeti, naslovi poglavlja, te riječi سؤال (so’āl) u značenju “pitanje” i جواب (ğawāb) u značenju “odgovor” ispisani su crvenom tintom.

            Ovaj rukopisni primjerak od svih ostalih izgleda bliži rukopisu izabranom za osnovni predložak prilikom pripreme kritičkog izdanja djela; no, u isto vrijeme u njegovu tekstu su, u odnosu na tekst osnovnog rukopisa, primjetni brojni dodaci i izmjene. Osim toga, treba ukazati i na to da on sadrži i poglavlje “O Raskrilnici Knjige”, kojeg u rukopisima “O”, “A” i “C” nema, a pojavljuje se još samo u posljednjem u nizu korištenih primjeraka – rukopisu “D”. Svojom sadržinom i karakterističnim jezičkim izrazom, iz kojeg proizlazi snažno naglašena sakralna atmosfera, ovo poglavlje umnogome odudara od ostalih poglavlja knjige i ne može se svrstati niti u jednu od ranije definiranih tematskih grupa, odnosno podgrupa. Po svojim bi karakteristikama najviše odgovaralo poetski nadahnutim pasažima na koje se nailazi u gnostičkim tumačenjima Kur’ana, čime se – uzimajući u obzir sadržinu ostatka djela, na osnovu koje se može pretpostaviti da je ono pisano za pripadnike različitih slojeva društva, dakle i one manje obrazovane, odnosno one koji se nalaze na nižem duhovnom stupnju – nad njegovu vjerodostojnost nadvija poprilična sjena. Stoga je spomenuto poglavlje navedeno nakon kritičkog izdanja djela, uz opasku o rezervama kada je riječ o njegovoj autentičnosti.

  

 

4. Rukopis C[21]

 

            Rukopisni primjerak, u kritičkom izdanju označen sa “C”, čuva se pod brojem 41 u Bibliothèque Nationale u Parizu.[22] Prijepis rukopisa završen je 1043/1633. Prepisivač se na kraju rukopisa spominje pod imenom Bābūne (?). Rukopis sadrži devedeset osam listova. Stranice su duge dvadeset, a široke dvanaest centimetara. Na svakoj stranici ispisano je četrnaest redova. Rukopis je do fol. 78a prepisan veoma lijepim pismom nasta‘līq. Početni dio invokacije nedostaje, dok je još jedan njezin dio uništen usljed doticaja rukopisa s vodom.

            Početak:

اما بعد بدان که اين كتاب تصنيف خواجه ابو نصر سعد بن محمد رحمة الله عليه از عجايبها...

            Kraj:

[ [...کتاب سراج القلوب تمام شد به تاريخ شهر جمادی الثانی سنۀ ۱۰۴۳ کتبهۥ بندۀ کمترين بابونه.

 

            Izgleda da je rukopis od fol. 78b do fol. 93b prepisan rukom nekog drugog prepisivača. Jedan od nedostataka ovog rukopisa jeste to što u njemu nisu navedeni kur’anski ajeti. Završni dio rukopisa zapremaju dodaci o kojima je ranije bilo riječi.[23]

 

 

5. Rukopis D[24]

 

            Rukopisni primjerak označen sa “D” čuva se pod brojem 2113(2) u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Ovaj rukopis dio je kodeksa čiji prvi dio čini djelo na arapskom jeziku pod naslovom Rawnaq al-mağālis autora Abū Hafsa ‘Umara ibn al-Hasana al-Nīsābūrīja(?) al-Samarqandīja. Datum završetka prijepisa i ime prepisivača nisu poznati. Pretpostavlja se da je rukopis prepisan u XVII stoljeću.[25] Rukopis sadrži četrdeset pet listova (od fol. 89b do fol. 134b). Dužina stranica iznosi dvadeset jedan, a širina četrnaest centimetara. Na svakoj stranici zapisano je petnaest redova. Rukopis je prepisan neurednim pismom ta‘līq. Početni dio invokacije nedostaje.

            Početak:

پرسيده اند و آن را جواب باز داده اند اکنون اين كتاب را بر طريق جواب و سؤال نهاده اند...

            Kraj:

[...] پس اين قصه در ميان مردمان فاش و مشهور گشت تا مردمان مي خواندند و از قضا و قدرت سبحانه و تعالی می شناسند تمت.

 

            Naslovi poglavlja, te riječi سؤال (so’āl) u značenju “pitanje” i جواب (ğawāb) u značenju “odgovor” ispisani su crvenom tintom.

            Kako se iz broja listova može naslutiti, ovaj rukopisni primjerak sadrži sažetu, skraćeniju verziju djela Svjetiljka srcima; stoga je za otklanjanje poteškoća i ispravke u tekstu prilikom pripreme kritičkog izdanja, ili barem potvrdu onoga što je zabilježeno u drugim rukopisima, bio od koristi u nešto manjem broju slučajeva u odnosu na ostale rukopise. No, u pojedinim slučajevima upravo je ovaj rukopis pomogao u razrješavanju pojedinih nedoumica i ispravkama teksta osnovnog rukopisa, i to tamo gdje niti jedan drugi pomoćni rukopis nije bio od koristi.

            Činjenica da se ovaj rukopis čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nedvojbeno svjedoči o tome da je djelo Svjetiljka srcima, i to u njegovoj izvornoj formi na perzijskom jeziku, u Bosni i Hercegovini bilo poznato i čitano još prije nekoliko stoljeća. Kako je riječ o djelu ipak manje poznatom izvan perzijskog govornog područja, postojanje njegova rukopisnog primjerka u našoj zemlji svjedoči o snažnoj povezanosti ovog podneblja kao rubnog dijela orijentalno-islamskog kulturnog kruga – u vrijeme osmanske vladavine – s njegovim središtem i osovinom. U isto vrijeme, ono predstavlja još jedan dokaz o naglašeno razvijenoj kulturi čitanja u Bosni i Hercegovini tokom spomenutog perioda. Svjetiljka srcima samo je jedno od više desetina hiljada djela manjeg ili većeg obima koja su, u rukopisnoj formi, stoljećima kružila našom zemljom.[26]

 

 

6. Još jedan rukopis

           

            Rukopisni primjerak koji je također trebao biti upotrijebljen prilikom pripreme kritičkog izdanja djela Svjetiljka srcima, čuva se pod brojem 205 u İstanbul Üniversitesi Kütüphane.[27] Prijepis tog rukopisa okončan je 1083/1672. Nema podataka o prepisivaču. Rukopis ima sto četrdeset tri lista. Dužina stranica iznosi četrnaest i po, a širina devet i po centimetara. Na svakoj stranici ispisano je deset redova. Rukopis je prepisan pismom nash.

            Početak:

الحمد لله العلی العظيم الجواد الکريم...

            Kraj:

[...] قد تم هذا الاوراق فی يوم الجمعة سابع عشر شهر رمضان المبارك سنة ۱۰٨٣.

 

 

V

 

Budući da autograf obrađenog djela nije dostupan, niti ima pouzdanih dokaza o tome da je autor neposredno diktirao prijepis nekog od njegovih sačuvanih rukopisnih primjeraka, priprema kritičkog izdanja djela nametala se kao osnovna zadaća i neophodna pretpostavka za njegovu naučnu valorizaciju. U okviru perzijske paleografije definirana su četiri osnovna metoda pripreme kritičkog izdanja. Primjena nekog od njih zavisi od karakteristika samih rukopisnih primjeraka koji se upotrebljavaju u postupku pripreme (tj. broja rukopisa, njihove starosti, vjerodostojnosti, fizičke očuvanosti itd.). Ovdje ću ukratko opisati sva četiri metoda.

 

 

a) Kritički metod (raweš-e enteqādī)

           

            Pod kritičkim metodom podrazumijeva se postupak u kojem priređivač kritičkog izdanja kao osnovni tekst određuje najstariji dostupan rukopis djela, pri čemu tekst objavljuje upravo onako kako je zabilježen u rukopisu, ne ispravljajući čak ni očite greške. Različite varijante iz drugih rukopisa i svoje mišljenje o tačnosti osnovnog teksta priređivač iznosi isključivo u podnožnim bilješkama.

 

b) Zbirni metod (raweš-e elteqātī)

 

            Pod zbirnim metodom podrazumijeva se postupak u kojem priređivač, između dostupnih rukopisa, onaj rukopis koji smatra najvjerodostojnijim određuje za osnovni tekst, a onda ga poredi s tekstom u pomoćnim rukopisima. No, za razliku od prethodnog, prilikom primjene ovog metoda priređivač sebi dopušta intervencije u osnovnom tekstu: u tekst unosi varijante iz pomoćnih rukopisa koje smatra boljim rješenjem od onih u osnovnom tekstu; dopunjava tekst osnovnog rukopisa boljim rješenjima iz pomoćnih; uklanja iz teksta dijelove koji mu se čine suvišnim. Dakako, o svim preduzetim radnjama dužan je izvijestiti u podnožnim bilješkama.

 

c) Kombinovani metod/međumetod (raweš-e beinābein)

 

            Kako već sam njegov naziv nagovještava, kombinovani metod/međumetod predstavlja spoj temeljnih karakteristika prethodna dva metoda. Njegovom primjenom priređivač zadržava pravo intervencije u osnovnom tekstu (kako je uobičajeno u postupku prema zbirnom metodu), ali osnovni tekst ne određuje prema vlastitom nahođenju i procjeni, već uvijek najstariji sačuvani rukopisni primjerak djela ima funkciju osnovnog teksta (kako je uobičajeno prilikom primjene kritičkog metoda).

 

d) Analogni metod (raweš-e qiyāsī)

 

            Pod analognim metodom podrazumijeva se osjetljiv, zahtjevan i nimalo zahvalan metod koji se primjenjuje u slučaju kada postoji, ili je dostupan, samo unikum, to jest jedan rukopisni primjerak djela čije se kritičko izdanje priprema. U takvim okolnostima priređivač je prinuđen da sve eventualne greške i sporna mjesta u tekstu rješava na osnovu vlastitih procjena, oslanjajući se pri tome na primjere iz drugih djela o istoj temi, nastalih u istom ili približno jednakom vremenskom periodu, koja su i u jezičkom smislu bliža djelu što ga sam obrađuje. I prilikom primjene ovoga metoda, o svim intervencijama u tekstu priređivač mora izvijestiti u podnožnim bilješkama.[28]

 

             

VI

 

            Nakon kolacije prikupljenih rukopisnih primjeraka obrađenog djela, postalo je jasno da svaki od njih predstavlja gotovo samostalnu verziju teksta.[29] Drugim riječima, premda je u svim rukopisnim primjercima zastupljen manje-više istovjetan sadržaj, način i forma njegova iznošenja u svakom od njih umnogome su različiti. Dakako, u isto vrijeme primjetne su i određene podudarnosti (pogotovo, u pojedinim poglavljima, između rukopisa “O” i “B” s jedne, te “A” i “C” s druge strane, dok rukopis “D” ima posebne karakteristike); no, razlike između rukopisnih primjeraka obrađenog djela toliko su velike da bilježenje svih ne bi polučilo nikakav rezultat osim nepotrebnog povećanja obima knjige. U takvim okolnostima trebalo je odabrati metod pripreme kritičkog izdanja.

            Kako je sačuvano više od jednog rukopisnog primjerka djela, analogni metod nije mogao biti primijenjen. Nadalje, uzme li se u obzir da se starost nijednog od sačuvanih rukopisih primjeraka obrađenog djela ne podudara s vremenom njegova nastanka, kao i to da u svakom rukopisu postoje određeni nedostaci zbog kojih bi primjena kritičkog metoda imala za posljedicu održanje semantičke neprohodnosti teksta (a to je upravo jedan od osnovnih nedostataka koje je pripremom kritičkog izdanja trebalo ukloniti), ni dosljedna primjena kritičkog metoda nije se nametala kao pravo rješenje. S druge strane, zbog očito velike razdaljine između vremena nastanka djela i vremena prijepisa rukopisa – pa čak i najstarijeg među njima – primjena zbirnog metoda sadržavala je potencijalnu opasnost da se tekst, u svojoj konačnoj verziji, isuviše udalji od definiranog cilja, tj. oblika što sličnijeg tekstu koji je zapisao, ili izdiktirao, sam autor.

            Na osnovu svega izloženog, postaje jasno da je, s obzirom na karakteristike rukopisa koji su služili za pripremu kritičkog izdanja, najprimjereniji bio kombinovani metod/međumetod. Njime je tekst kritičkog izdanja ipak ostao oslonjen na tekst najstarijeg sačuvanog rukopisnog primjerka djela (a kako je ranije ukazano, taj rukopis odlikuju pojedine karakteristike koje ga nedvojbeno čine najprimjerenijim za poziciju osnovnog teksta), dok je s druge strane zadržana mogućnost intervencija koje će dovesti do podizanja teksta na nivo elementarne leksičke, gramatičke i sintaksičke funkcionalnosti. Metod je detaljnije preciziran na sljedeći način:

1. Kao osnovni kriterij za odabir, značaj i redoslijed rukopisnih primjeraka određena je njihova starost. Prema tome, rukopis koji se čuva u British Museum – o čijim je prednostima nad ostalim prikupljenim rukopisima ranije bilo riječi, a koji je vjerovatno prepisan sa nekog vjerodostojnog ali nesačuvanog rukopisa – određen je za osnovni rukopis, a ostali su korišteni kao pomoćni rukopisi.

2. Nekoliko poglavlja koja u osnovnom rukopisu nedostaju dodato je iz hronološki najbližeg rukopisa, tj. rukopisa “A”.

3. Tokom pripreme kritičkog izdanja nastojao sam se, u što je moguće većoj mjeri, držati osnovnog rukopisa. Zbog toga sam pomoćne rukopise, radi korekcije, koristio prilikom procjene da u tekstu osnovnog rukopisa nešto nedostaje, čime je onemogućeno pravilno razumijevanje teksta.  U takvim slučajevema konsultirani su, i to hronološkim redom, pomoćni rukopisi. Kad bi bila pronađena odgovarajuća riječ (odnosno sintagma, rečenica, a ponekad i nekoliko rečenica), dodavana je tekstu osnovnog rukopisa unutar uglastih zagrada, o čemu je referirano u podnožnim bilješkama. Osim toga, u podnožnim bilješkama navedene su i varijante (nosxebadalhā) te riječi (sintagme, rečenice...) u ostalim pomoćnim rukopisima. Kad god u podnožnim bilješkama nije navedena varijanta iz nekog pomoćnog  rukopisa, to znači da takva varijanta u tom rukopisu nije ni pronađena. Od navođenja varijanti iz ostalih pomoćnih rukopisa u podnožnim bilješkama odustajao sam samo u slučaju kada je dopuna (a time i varijante iz ostalih pomoćnih rukopisa) osnovnom tekstu bila suviše opširna.

Pomoćnim rukopisima sam se služio i kad sam u njima nailazio na riječi (sintagme, rečenice...) koje olakšavaju razumijevanje teksta, iako je i bez njih tekst osnovnog rukopisa razumljiv. Takve riječi (sintagme, rečenice...) navođene su u podnožnim bilješkama.

Ukoliko se oblici vlastitih imena u osnovnom rukopisu razlikuju od oblika tih imena u pomoćnim rukopisima, oblici iz pomoćnih rukopisa navođeni su u podnožnim bilješkama.

Kad se činilo da je u nekom pomoćnom rukopisu (ili svima) navedena neka, jezički ili stilski, primjerenija riječ ili sintagma, ili zanimljivija predaja u odnosu na ono što je navedeno u tekstu osnovnog rukopisa, takva riječ, sintagma ili predaja navođena je u podnožnim bilješkama.

Samo ukoliko u osnovnom rukopisu postoji očita pogreška, dopuštao sam sebi intervenciju u tekstu. U takvim slučajevima, prema ranije opisanom metodu, oslanjao sam se na pomoćne rukopise, i to hronološkim redom. Zatim, kad je pronađena odgovarajuća riječ (sintagma, rečenica...), unesena je u osnovni tekst, o čemu je referirano u podnožnoj bilješci, u okviru koje je navođen i pogrešan oblik iz osnovnog rukopisa. Potom su, u okviru iste bilješke, navođene i varijante iz ostalih pomoćnih rukopisa.[30] Tek u vrlo rijetkim slučajevima, kada je sporna riječ ili sintagma u osnovnom rukopisu bila nejasna, a u pomoćnim rukopisima nije bilo moguće pronaći odgovarajuću varijantu za korekciju, bio sam prisiljen da, na osnovu intratekstualnih argumenata ili shodno vlastitoj procjeni, odaberem odgovarajuću riječ ili sintagmu i dodam je u tekst osnovnog rukopisa unutar uglastih zagrada. Takvi slučajevi su lahko uočljivi budući da o njima većinom nije referirano u podnožnim bilješkama.[31] Samo je u manjem broju slučajeva u podnožnim bilješkama objašnjeno zbog čega je odabrana određena riječ ili sintagma.[32]

Kad je izgledalo da je neka riječ (sintagma, rečenica...) u tekstu osnovnog rukopisa suvišna, obilježavana je posebnim znacima.

Posebnim znacima također su obilježeni: umetnute rečenice, riječi koje se ne mogu pročitati, te kur’anski ajeti, koji su i identificirani u podnožnim bilješkama.

 

 

 

***

Na osnovu prikupljene i analizirane najrelevantnije rukopisne građe, po prvi put je priređeno kritičko izdanje djela Svjetiljka srcima (Serāğ al-qolūb). Drugim riječima, priređen je tekst djela za koji se nastojalo da bude što bliži tekstu zapisanom rukom samoga autora, odnosno tekstu kojeg je autor diktirao drugima. Kritičko izdanje nastalo je prema metodu primjerenom ortografskim i jezičko-stilskim karakteristikama teksta u rukopisnim primjercima korištenim tokom njegove pripreme, kao i nekim drugim njihovim osobinama (vrijeme prijepisa, očuvanost i sl.). Taj metod se u savremenoj perzijskoj paleografiji naziva kombinovani metod/međumetod (raweš-e beinābein) Kritičko izdanje djela opremljeno je odgovarajućom naučnom aparaturom. Na taj način stvoreni su neophodni preduvjeti za njegovu valjanu multdisciplinarnu naučnu valorizaciju.

Posebno treba naglasiti da osnovni razlog i svrha pripreme kritičkog izdanja nekog teksta jeste njegova rekonstrukcija (bāzsāzī), tj. dovođenje u stanje elementarne jezičke funkcionalnosti i prohodnosti, a nikako ne njegovo ukrašavanje (ārāyeš) i prilagođavanje savremenom jeziku. Kao primjer u tom smislu može poslužiti upotreba sufiksa “rā”, najčešće u funkciji markera određenog direktnog objekta u akuzativu (‘alāmat-e maf‘ūl). Prema rezultatima istraživanja savremenih stilističara perzijske proze, frekventnost tog sufiksa u proznim djelima koja su nastala u istom periodu kada i obrađeno djelo ne prelazi trideset do četrdeset posto, dok su svi ostali određeni direktni objekti u akuzativu u tekstovima tih djela ostajali nemarkirani. Prilikom pripreme kritičkog izdanja djela Svjetiljka srcima postalo je jasno da je frekventnost navedenog sufiksa u pomoćnim rukopisima, u odnosu na osnovni rukopis, veća, te da progresivno raste kako se datum prijepisa rukopisa približava sadašnjem vremenu, odnosno udaljava od vremena u kojem je djelo nastalo. Iz toga je očito da su prepisivači prilagođavali tekst sintaksičkim uzusima svoga vremena; no, ta činjenica u isto vrijeme predstavlja i zamku u koju priređivač kritičkog izdanja nipošto ne smije biti uvučen i u kritičko izdanje uvrstiti takve neutemeljene intervencije, jer bi one neminovno narušile jezički duh djela i njegovu klasičnu, arhaičnu patinu, a time i potencijalne istraživače, prije svih filologe, navele na pogrešne zaključke.

 

 

 

IZVORI I LITERATURA

 

 

– Abolqāsem, Abū Nasr Sa‘īd ebn Mohammad, Serāğ al-qolūb, Bibliotheque nationale, Paris, 42.

 

– Ebn al-Qāsem,  Nasr ebn Sa‘īd, Serāğ al-qolūb, Dār al-kutub, al-Qāhira, 1326, fol. 1b-98b.

 

– Ebn Qattān, Mohammad, Serāğ al-qolūb, Ċāp-e dahom, Entešārāt-e Ketābċī, Tehrān, 1376. (1997)

 

– Dānešnāme-ye adab-e fārsī, Adab-e fārsī dar Afġānestān, Be sarparstī-ye Hasan Anūše, Ğeld-e sewom, Ċāp-e awwal, Sāzmān-e ċāp wa entešārāt-e wezārat-e farhang wa eršād-e eslāmī, Tehrān, 1378. (1999)

 

– Fajić, Zejnil, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1991.

 

– Fehrest-e moštarak-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī-ye Pākestān, Ta’līf: Ahmad Monzawī, Markaz-e tahqīqāt-e fārsī-ye Īrān wa Pākestān, Eslāmābād, 1363/1405/1984.

 

– Fehrest-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī, Negārande: Ahmad Monzawī, Moassese-ye farhangī-ye manteqe’ī, Tehrān, 1349. (1970)

 

– Fehrestwāre-ye ketābhā-ye fārsī, Be kūšeš-e Ahmad Monzawī, Markaz-e Dā’eratolma’āref-e bozorg-e eslāmī, Ċāp-e awwal, Tehrān, 1381. (2003)

 

– Ğahānbaxš, Ğūyā, “Az rah-e dūr āmadam, āye-ye ‘ešq bar zabān”, Āyene-ye mīrās, vol. I, Šomāre-ye 3-4, Tehrān, 1377-78. (1999), pp. 132-135.

 

– Ğahānbaxš, Ğūyā, Rāhnemā-ye tashīh-e motūn, Markaz-e našr-e mīrās-e maktūb, Tehrān, 1378. (1999)

 

– al-Ġaznawī, Abū Mansūr Sa‘īd Mohammad al-Qattān, Serāğ al-qolūb, British Museum, London, Or. 1231.

 

– al-Ġaznawī, Abū Nasr Sa‘īd ebn Mohammad ebn Abolqāsem al-Qattān, Serāğ al-qolūb, Beyazit Umumi Kütüphanesi, Istanbul, 3703.

 

– al-Ġaznawī, Abū Nasr Sa‘īd ebn Qattān, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2113(2), fol. 89b-134b.

 

– Harawī, Nağīb Māyel, Naqd wa tashīh-e motūn (marāhel-e nosxešenāsī wa šīwehā-ye tashīh-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī), Bonyād-e pažūhešhā-ye eslāmī-ye āstān-e qods-e razawī, Mašhad, 1369. (1990)

 

– Hāğğī Halīfa, Mustafā ibn ‘Abdullāh, Kašf al-zunūn ‘an asāmī al-kutub wa al-funūn,  VI vol, Dār al-fikr, Bayrūt, 1402/1982.

 

– Karahalilović, Namir, “Prilog rješenju problema transkripcije za perzijski jezik”, Prilozi za orijentalnu filologiju, 54/2004, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2005, str. 199-213.

 

– Ljubović, Amir, Nad Bašagićevom zaostavštinom, Arhiv Hercegovine, Mostar, 1998.

 

– Mohaqqeq, Mahdī, “Raweš-e tashīh wa našr-e motūn”, Mağmū‘e-ye maqālāt-e anğomanwāre-ye barresī-ye masā’el-e īrānšenāsī, Be kūšeš-e ‘Alī Mūsawī Garmārūdī, Mo’assese-ye ċāp wa entešārāt-e wezārat-e omūr-e xāreğe, Tehrān, 1371. (1992), pp. 323-331.

 

– Mošār, Xān Bābā, Fehrest-e ketābhā-ye ċāpī-ye fārsī, IV vol, Aržang, Tehrān, 1350. (1971)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      On manuscripts and method of preparation of the critical edition

    of the literary work The Hearts’ Lantern (Serāğ al-qolūb)    

of the author Qattān Ġaznawī

 

 

 

Summary:

 

The Hearts’ Lantern (Serāğ al-qolūb) is one of the classic literary works of persian didactic prose with religious subject matter. It consists of forty-four chapters, and each one of them is consecrated to one of the questions which has been given to the prophet Muhammed (s.a.v.s.) by the Jews, as well as the answers that the Prophet has been given on them. Those  questions are related to different subjects of eschatologic and etiologic characteristic features, as well as stories about prophets and religous persons. In different bibliographic sources and catalogues of manuscripts, as the most frequently mentioned author is Qattān Ġaznawī, about which we do not have any information in available sources. That alone does not even give as the precise date of the works origin, however based on the intratextual arguments (šawāhed-e darūnmatnī) it can be assumed that it has been written during the second half of the XI century or the first half of the XII century. The work has experienced several editions in persian field of speech, but none of them has not been arranged on the base of  its most important manuscripts. In this work the manuscripts that have been used for preparation of the first critical edition of this work, as well as the method of its preparation.

 

Keywords: The Hearts’  Lantern, Qattān Ġaznawī, manuscripts, critical edition, method of preparation of the critical edition.   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

* Rad predstavlja prerađen, prilagođen i dopunjeni dio uvodne studije doktorske disertacije pod naslovom Kritičko izdanje djela Svjetiljka srcima autora Abū Mansūra Sa‘īda Mohammada Qattāna Ġaznawīja (Tashīh-e matn-e Serāğ al-qolūb newešte-ye Abū Mansūr Sa‘īd Mohammad Qattān Ġaznawī), odbranjene 20. januara 2002. godine na Odsjeku za strane studente Fakulteta za perzijski jezik i književnost i humanističke nauke Univerziteta Teheran.

[1] O sistemu transkripcije korištenom u ovom radu vidjeti: Namir Karahalilović, “Prilog rješenju problema transkripcije za perzijski jezik”, Prilozi za orijentalnu filologiju, 54/2004, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2005, str. 199-213.

[2] Kritičko izdanje uskoro će biti objavljeno u izdanju Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu.

[3] Abū Mansūr Sa‘īd Mohammad al-Qattān al-Ġaznawī, Serāğ al-qolūb, British Museum, London, Or. 1231, fol. 2a.

I ovaj kratki navod pokazuje da invokacija obrađenog djela, kako je to bilo uobičajeno u klasičnim djelima iz orijentalno-islamskog kulturnog kruga, nosi snažan autoreferencijalni pečat; na izrazito suženom tekstualnom prostoru, autor – ne uzimajući u obzir navođenje vlastitog imena – izostavlja sebe iz autoreferencijalnog fokusa i težište u tom smislu stavlja na djelo (tj. objašnjava povod i svrhu njegova nastanka) i potencijalnog recipijenta (tj. intelektualne i duhovne vrednote kojima bi, nakon čitanja djela, recipijent trebao biti obogaćen).

[4] O tome vidjeti: Fehrest-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī, Negārande: Ahmad Monzawī, Mo’assese-ye farhangī-ye manteqe’ī, Tehrān, 1349. (1970), p. 1191; Fehrest-e moštarak-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī-ye Pākestān, Ta’līf: Ahmad Monzawī, Markaz-e tahqīqāt-e fārsī-ye Īrān wa Pākestān, Eslāmābād, 1363/1405/1984, vol. II, pp. 961-963; Fehrestwāre-ye ketābhā-ye fārsī, Be kūšeš-e Ahmad Monzawī, Markaz-e Dā’eratolma‘āref-e bozorg-e eslāmī, Ċāp-e awwal, Tehrān, 1381. (2003), vol. VI, pp. 165-166.

[5] Mustafā ibn ‘Abdullāh Hāğğī Halīfa, Kašf al-zunūn ‘an asāmī al-kutub wa al-funūn, Dār al-fikr, Bayrūt, 1402/1982, vol. II, p. 983.

[6]  Misli se na ‘Alīja ibn Abī Tāliba, Poslanikova amidžića i zeta, četvrtog halifu i prvog šiijskog Imama.

[7] Dānešnāme-ye adab-e fārsī, Ğeld-e sewom, Adab-e fārsī dar Afġānestān, Be sarparstī-ye Hasan Anūše, Ċāp-e awwal, Sāzmān-e ċāp wa entešārāt-e wezārat-e farhang wa eršād-e eslāmī, 1378. (1999), vol. III, p. 51.

[8] O ovome i ostalim starijim, mahom litografskim izdanjima djela vidjeti: Xān Bābā Mošār, Fehrest-e ketābhā-ye ċāpī-ye fārsī, Aržang, Tehrān, 1350. (1971), p. 2954.

[9] Vidjeti: Abū Nasr Sa‘īd ebn Mohammad Abolqāsem, Serāğ al-qolūb, Bibliothèque Nationale Paris, 41, fol. 89b-98b.

[10] Vidjeti: Mohammad Ebn Qattān, Serāğ al-qolūb, Ċāp-e dahom, Entešārāt-e Ketābċī, Tehrān, 1376. (1997), p. 14.

[11] Ibidem, p. 21.

[12] Vidjeti: Ğūyā Ğahānbaxš, Rāhnemā-ye tashīh-e motūn, Markaz-e našr-e mīrās-e maktūb, Tehrān, 1378. (1999), p. 13.

[13] Ğ. Ğahānbaxš, “Az rah-e dūr āmadam, āye-ye ‘ešq bar zabān”, Āyene-ye mīrās, vol. I, no. 3-4, Tehrān, 1377-78. (1999), p. 135.

[14] U vrijeme traganja za spomenutim rukopisom (krajem 1999. i početkom 2000), rat koji je godinama bjesnio u Afganistanu već je bio kulminirao ustoličenjem talibanskog režima, što je komunikaciju između Afganistana i Irana (gdje sam u to doba boravio), iz razloga ideološke i političke naravi, umnogome otežavalo.

[15]  Samo se mikrofilm jednog od njih čuva u Centralnoj biblioteci Univerziteta Teheran.

[16] Moguće je da je i ta činjenica, uz sve nepoznanice i nedoumice vezane za djelo, jedan od razloga zbog kojih se ranije niko nije odlučio na pripremu njegovog kritičkog izdanja.

[17] Vidjeti: Abū Mansūr Sa‘īd Mohammad al-Qattān al-Ġaznawī, Serāğ al-qolūb, British Museum, London, Or. 1231.

 

[18] Vidjeti: Nasr ebn Sa‘īd Ebn al-Qāsem, Serāğ al-qolūb, Dār al-kutub, al-Qāhira, 1326, fol. 1b-98b.

[19] To djelo je poznato i pod naslovom Knjiga o vladanju  (Siyāsatnāme).

[20] Vidjeti: Abū Nasr Sa‘īd ebn Mohammad ebn Abolqāsem al-Qattān al-Ġaznawī, Serāğ al-qolūb, Beyazit Umumi Kütüphanesi, Istanbul, 3703.

 

[21] Vidjeti: Abū Nasr Sa‘īd ebn Mohammad Abolqāsem, Bibliotheque nationale, Paris, 42.

[22] Centralna biblioteka Univerziteta Teheran posjeduje mikrofilm ovog rukopisnog primjerka; čuva se pod brojem 741.

[23] Vidjeti: str. 2-3.

[24] Vidjeti: Abū Nasr Sa‘īd ebn Qattān al-Ġaznawī, Serāğ al-qolūb, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2113(2), fol. 89b-134b.

 

[25] Vidjeti: Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1991, str. 105.

[26] O tom fenomenu vidjeti: Amir Ljubović, Nad Bašagićevom zaostavštinom, Arhiv Hercegovine, Mostar, 1998, str. 35, bilješka br. 90.

[27] Nažalost, u vrijeme kada su obavljane potrebne predradnje radi pribavljanja ovoga rukopisa (kao i svih ostalih, gore nabrojanih i opisanih), ispostavilo se da je on, zajedno s ostatkom rukopisnog fonda Biblioteke Univerziteta Istanbul, usljed zemljotresa koji je u to vrijeme (kraj 1999. i početak 2000) pogodio tursku prijestonicu, premješten na sigurnije mjesto, te da zbog toga nije dostupan. Usljed vremenskih ograničenja bio sam prinuđen odustati od njegova korištenja.

[28] O metodima pripreme kritičkog izdanja djela na perzijskom jeziku, vidjeti: Nağīb Māyel Harawī, Naqd wa tashīh-e motūn (marāhel-e nosxešenāsī wa šīwehā-ye tashīh-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī), Bonyād-e pažūhešhā-ye eslāmī-ye āstān-e qods-e razawī, Mašhad, 1369. (1990), pp. 277-281; Mahdī Mohaqqeq, “Raweš-e tashīh wa našr-e motūn”, Mağmū‘e-ye maqālāt-e anğomanwāre-ye barresī-ye masā’el-e īrānšenāsī, Be kūšeš-e ‘Alī Mūsawī Garmārūdī, Mo’assese-ye ċāp wa entešārāt-e wezārat-e omūr-e xāreğe, Tehrān, 1371. (1992), pp. 323-331.

[29] Postojanje različitih verzija istog djela nije nepoznata pojava u pisanoj tradiciji orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Nekada su se i sami autori, potaknuti određenim razlozima (vjerskim, kulturnim, sociološkim...), odlučivali za pisanje više verzija istog djela. No, budući da nema pouzdanih dokaza o tome da je sam autor odlučio napisati Svjetiljku srcima u više verzija, te s obzirom na činjenicu da su svi njeni sačuvani rukopisi, po svim egzaktnim pokazateljima, prepisani nekoliko stoljeća nakon što je nastalo samo djelo, postojanje različitih verzija prije svega se može smatrati “zaslugom” nesavjesnih prepisivača.                                                                                                               O različitim verzijama jednog djela, kako iz pera samog autora tako i onih nastalih posredstvom prepisivača, vidjeti: N. M. Harawī, Naqd wa tashīh-e..., pp. 290-291.

[30] U metodologiji pripreme kritičkih izdanja prevladava princip izbjegavanja kombiniranja različitih verzija jednog djela (kako radi dopune pojedinih leksema, sintagmi, rečeničnih dijelova, jedne ili više rečenica, pa čak i većih tekstualnih cjelina, tako i kada je riječ o korekciji na svakom od navedenih leksičkih i sintaksičkih nivoa). Taj stav obrazlaže se vjerovatnoćom da je autor pisao različite verzije istog djela iz različitih pobuda, pri čemu svaka od verzija predstavlja zaseban znanstveni ili književno-estetski fenomen. Međutim, kada je riječ o obrađenom djelu takvo stanovište ne može se smatrati opravdanim zato što je očito da su sačuvane verzije djela nastale nekoliko stoljeća nakon nastanka samog djela. U takvim okolnostima, bilo je neophodno iskoristiti sve raspoložive potencijale kako bi se došlo do što je moguće ispravnije i autografu bliže verzije teksta.

[31] Riječ je o slučajevima kada je intervencija izvršena na osnovu vlastite procjene.

[32] Riječ je o slučajevima kada je intervencija izvršena na osnovu nekog intratekstualnog argumenta.