HAZRETI FATIMA

u islamskom vjerovanju

Pripremajući se za ovu tribinu shvatila sam da se moja saznanja o ličnosti hazreti Fatime svode na par stereotipnih rečenica kao da je ona bila posljednja kćerka hazreti Hatidže bint Huvejlid i Poslanika, alejhisselam; da je bila najvoljenija Poslanikova kćerka koju je iznimno uvažavao i sl. Stoga ću večeras sa Vama, cijenjena publiko, podijeliti saznanja o veličini i snazi hazreti Fatimine ličnosti do kojih sam došla.

Započet ću poznatom predajom o ogrtaču (حدیث کساء). Poslanik, alejhisselam, je pozvao svoju kćerku Fatimu, zeta Aliju ibn Ebi Taliba i svoja dva unuka, hazreti Hasana i hazreti Husejna i zaogrnuo ih je svojim ogrtačem tako da ih je ogrtač prekrio i kazao je: Moj Bože, oni su moja porodica, moj Ehli-bejt. Zaogrtanje ogrtačem, motrimo li ovaj čin na ezoterijskoj ravni simbolizira kao prvo čin duhovne inicijacije, i kao drugo prenošenje duhovnoga učenja.

I u sufijskoj tradiciji se njeguje običaj zaogrtanja ogrtačem. Ogrtač se prenosi sa učitelja na učenika.

Dakle, ovim činom je Poslanik islama podario hazreti Fatimi snagu duhovnoga vođstva koje se preko nje i hazreti Alija prenijelo na sve Imame koji su njeni nasljednici.

Još jedna predaja o ezoterijskoj simbolici ogrtača premda nije izravno vezana za ličnost hazreti Fatime pomoći će nam da bolje razumijemo i shvatimo njezinu životnu i duhovnu stazu. Ova je predaja vezana za Poslanikov Mi'rādž, kada je uznesen na nebo. Između ostalih znamenja, u Džennetu, u kući od bijelih bisera, ugledao je kutiju koja je isijavala svjetlost. Upitao je Džibrila o toj kutiji, a Džibril je kazao: „O Allahov miljeniče, u njoj je tajna Allahova (sirrullāh) koju Allah raskriva samo onome koga On voli.“ I kada je Allah, džellešanuhu, dopustio da Džibril otvori kutiju u njoj je Poslanik ugledao siromaštvo (faqr) i ogrtač (muraqqa’). Na Poslanikov upit šta znače siromaštvo i ogrtač, glas sa neba reče: „O Muhammede to su dvije stvari koje sam odabrao za tebe i tvoj ummet onog trena kada sam vas stvorio. Ove dvije stvari ne dajem nikome osim onima koje volim, i nisam stvorio ništa draže od njih“. Kada se Poslanik vratio sa Mi'rādža, sa Allahovom dozvolom, naveo je Alija da nosi ogrtač. Ali ga je nosio i kazao je: „Toliko sam ga krpio da se krojača stidim.“

Imena hazreti Fatime

Hazreti Fatima je imala 9 imena:

Fatima- je particip aktivni (fā‘il) ž. Roda od arapskog glagola فطم – što znači: odsjeći, prerezati; otrgnuti; odvojiti. Dakle značenje imena Fatima bi bilo: o.k. je odsječena, otrgnuta, odvojena od ovoga svijeta; od svake  tjelesne i duhovne manjkavosti; od svake fizičke i duhovne nečistote. I značenja svih ostalih imena koja ću u nastavku pobrojati istječu iz ovoga imena i sadržana su u njemu, a to su: Sadika (صدیقه)-Iskrena, Mubareka (مبارکه)-Blagoslovljena, Tahira (طاهره)-Čista, Zekijja (زکیه)-Neokaljana, Razija (راضیه) - O.K. je zadovoljna zadovoljstvom srca sa svime što joj je Allah, džellešanuhu namijenio i odredio, Merzija (مرضیه) - O. sa kojom je zadovoljan Allah, džellešanuhu, Zehra (زهراء)-Žena blistavog, svijetlog lica i Mohaddasa (محَدّثه),

O imenu Mohaddasa ću kazati nešto više stoga što se u njemu jasno reflektira duhovna razina i punina ličnosti hazreti Fatime. No prije toga ću se osvrnuti na pojam muhaddis – o.k. priča, obavještava; prenosilac hadisā. Mohaddas, odnosno mohaddasa je oblik participa pasivnog II. g. vrste i znači osoba kojoj se prenosi vijest, saopćenje. Hazreti Hatima je bila počastvovana time da joj je vijesti donosio melek Džibril (anđeo Gabrijel). Prema predaji od imama Sadika (Osūl-e kāfī, II, pp. 355) Fatima je poživjela 75 dana nakon smrti oca, plemenitoga Poslanika, alejhisselam; 75 bolnih, tegobnih i dana ispunjenih tugom. Nakon Poslanikove, alejhisselam, smrti nikada na Fatiminom licu nije zablistao osmijeh. Tokom tog perioda dolazio joj je  melek Džibril i izvještavao je o budućim dešavanjima. Ti su dolasci bili veoma učestali. Ono što je bitno naglasiti jeste da dolazak Džibrila nije nimalo jednostavan i da Džibril ne dolazi svakome. Da bi Džibril došao nekome nužno je da postoji duhovna prijemčivost kod osobe za koju postoji mogućnost da će joj se Džibril ukazati i srazmjernost između duha te osobe i duhovne razine samog Džibrila. Znači, to mora biti osoba iznimne duhovne snage. Pogledajte kome je dolazio Džibril. On, čak, nije dolazio ni svim vjerovjesnicima. Osim Poslanika Muhammeda, alejhisselam, dolazio je Musau (Mojsiju), Ibrahimu (Abrahamu). Došao je, također, hazreti Merjemi (djevici Mariji) i hazreti Fatimi, koje nisu bile poslanici ali su imale potrebnu duhovnu snagu, pripravnost i prijemčivost da podnesu takvu vrstu duhovnoga iskustva.

Upravo ovo duhovno iskustvo susretanja sa melekom Džibrilom je, kazala bih, najveća odlika ličnosti hazreti Fatime i najveća počast koja joj je iskazana, a na šta ukazuje ovo njeno ime Mohaddasa. Dakle,  hazreti Fatima je pojavno u liku žene došla na ovaj svijet, ali je ona bila primjer savršenog i potpunog čovjeka; ona je bila oličenje zbiljskoga čovjeka (ādam-e haqīqī) u punini značenja ove sintagme. U njezinoj ličnosti su bile sukusirane sve osobine koje čovjeka čine čovjekom. Svi aspekti koji potencijalno mogu biti ozbiljeni u čovjeku kao ljudskome biću bili su očitovani u Fatimi-Zehri kao jednoj ženi. Njena je ličnost objedinjavala puninu – savršenstvo zbilje jedne žene, ali i zbilju čovjeka kao krunskoga Božijeg stvorenja.

U ovom kontekstu trebamo motriti i ličnost djevice Marije (hazreti Merjem). Šejh Feriduddin Attar kada u Tezkiri evlija govori o duhovnome aspektu čovjekova bića koji je ponad svake fizičke, prostorno-vremenske i ine odrednice navodi riječi jedne žene gnostika Abbase Tusi da je kazala: Kad sutra na Sudnjem danu bude rečeno: „O ljudi!, prva koja će među ljudima istupiti bit će hazreti Merjem“. Allah, džellešanuhu, kaže:

من المؤمنین رجال                          Među vjernicima ima ljudī

Pojam ljudi znači da među ljudima ima  muškaraca, ali ima i žena.

Ova duhovna odrednica je predstavljala temelj Poslanikova odnosa prema ženi, uopće, koju je motrio u kontekstu njezine ljudske prirode. Brojne su predaje u kojima Poslanik spominje najbolje žene ljudskoga roda, a ja ću navesti jednu od njih: Prvakinje žena u Džennetu su četiri osobe: Merjem, kćer Imranova, Asija, kćer Muzahimova, Hatidža, kćer Huvejlidova i Fatima, kćer Muhammedova.

(O odnosu Poslanika Muhammeda, alejhisselam, prema Djevici Mariji (hazreti Merjem) svjedoči događaj prilikom muslimanskog oslobađanja Mekke. Kada je Poslanik, alejhisselam, ušao u Ka'bu naredio je da se unište sve slike i kipovi osim slike hazreti Merjem i njezina sina Isaa. Plemeniti Poslanik je položio dlan na sliku naslikanu na jednom od stubova koja je prikazivala Isaa kako sjedi u Merjeminu krilu i kazao: Izbrišite sve druge slike osim ove koja je pod mojom rukom (Arnold; William Stoddart). Ovaj Poslanikov čin predstavlja puninu velikodušnosti i plemenitosti; tolerancije i poštovanja spram druge religijske tradicije.

Hazreti Fatimina duhovna zbilja je odredila Poslanikov, alejhisselam, odnos prema njoj. Navest ću nekoliko, Vama zasigurno, poznatih predaja u kojima se reflektira suština Poslanikova ophođenja prema Fatimi.

Prenosi se od Alija ibn Ebi Taliba da je kazao: Pitao sam Poslanika ko od nas dvoga Vam je draži, ja ili Fatima? Fatima je voljenija a ti si mi draži, kazao je Poslanik.

Ili od Aiše koja je kazala: Nisam vidjela nikoga ko je imao ophođenje, napućivanje i ponašanje sličnije blagoslovljenom Poslaniku, alejhisselam, od Fatime. Kad god bi Fatima dolazila Poslaniku on je običavao ustati pred njom i potom je uzeti za ruku, poljubiti je i posaditi je na svoje mjesto. A kad god bi on išao kod nje, ona bi ustajala pred njim, uzimala ga za ruku, poljubila ga i načinila mu mjesto pored sebe.

Aiša je, također, kazala: Ne vidjeh da je iko posjedovao više ljudskih vrlina od Fatime osim njezinoga oca.

Ljubav i poštovanje koje je Poslanik iskazivao prema Fatimi treba se, prije svega, motriti na ezoterijskoj ravni. Nije to bio samo izraz urođene-fitretske ljubavi oca prema kćerci, nego su punina Fatimine ličnosti, njezine duhovne vrline, njezina duhovna snaga bile temeljna i glavna odrednica Poslanikova odnosa prema njoj. Jer da je riječ samo o roditeljskoj ljubavi, Poslanik bi se tako ophodio i prema ostalim kćerkama: Zejneb, Rukajji, Umm Kulsum što nije bio takav slučaj.

Fatimin život u ozračju duhovnoga siromaštva (faqr)

 Da se vratimo na predaju s početka kazivanja u kojoj se kaže da je Allah, dželle šanuhu, Poslanikov ummet darovao sa dvije stvari: ogrtač i duhovno siromaštvo (faqr). Te dvije stvari su kao i Poslanikovu obilježile i duhovno-svjetovnu stazu hazreti Fatiminu.

U gnostičkom svjetonazoru postaja zbiljskog duhovnog siromaštva (faqr) ne znači tek puku lišenost materijalnog bogatstva, već svjest da je Bog istinski posjednik a da čovjek, kao rob Božiji, nužnošću svoga bića nije posjednik jer robovanje isključuje posjedništvo. Sukladno ovome, duhovno siromaštvo u svom istinskom značenju jeste odsustvo potrebe za bilo čim, odnosno potrebitost samo i jedino za Bogom. To je duhovno iskustvo koje je Poslanik proživio na Mi'radžu.

"Vidio je najveće (najveličanstvenije) znake svoga Gospodara", ali ništa od toga nije zaokupilo njegovu pažnju. Bio je obuzet samo i jedino Ljubljenim, iskazujući tako najuzvišeniji kodeks odgoja (adab) roba spram Rabba čija je suština objelodanjena ajetom: "nije skretao njegov (Muhammedov) pogled (s onog što je vidio), niti je prešao (s onog što mu je naređeno da to vidi) " (Al-Naǧm: 17-18).

Dakle, ukoliko je srce u stanju stalne sjedinjenosti s Bogom ono na ovome svijetu pulsira u ritmu gnostičkoga vremena, vremena neomeđenog prošlošću i budućnošću, odnosno proseže u tajnu značenja hadisa o ihsanu, a to je: obožavati Allaha, dželle šanuhu, kao da Ga vidiš, a ako Ga ne vidiš, On ionako vidi tebe, što u konačnici u čovjeku budi svijest o stalnoj Božijoj sveprisutnosti tako da je on nutrinom svoga bića usredsređen na trenutak kojeg upravo proživljava.

Samo osoba Fatimine duhovne snage mogla je izravno od Poslanika primiti znanje i slijediti stazu njegova iznutarnjeg i vanjskog siromaštva. Samo je Fatima bila dostojna da za muža dobije hazreti Aliju koji je bio oličenje istinske odanosti Poslaniku, odnjegovan pod njegovim duhovnim skrbništvom; osoba koja je nakon hazreti Hatidže prva prihvatila poziv islama.

Hazreti Ali je oklijevao da zaprosi Fatiminu ruku zbog svoga siromaštva, ali kada je, konačno, smogao snage da to učini Poslanik mu je kazao da su i prije njega dolazili da prose Fatimu (Ebu Bekr i Omer) ali da Fatima to nije prihvatila. Poslanik je razgovarao sa Fatimom i pošto je njezinu šutnju protumačio kao pristanak, dao je svoje odobrenje za ovaj brak. Fatima je zaplakala a Poslanik je kazao:  Zašto plačeš? Tako mi Boga  da je u mome Ehl-i bejtu bio iko bolji od njega za tebe dao bih te njemu! […] Dao sam ti za muža najboljeg čovjeka svoga roda. Tvoj je muž velikan ovoga i onoga svijeta! Potom je Poslanik proučio ovu dovu: Allahu moj! Uspostavi blagoslov između njih dvoga; spusti svoj blagoslov na njih; blagoslovi ih u njihovom potomstvu!

           Priča o vjenčanju Poslanikove kćeri Fatime sa hazreti Alijom upečatljivo je i dirljivo svjedočanstvo o krajnjem materijalnom siromaštvu Poslanikove porodice, kao izvanjskom očitovanju njegova unutarnjega duhovnoga stanja. Poslanik je zamolio Usamu ibn Zejda da pozove Ebu Bekra i Omera. Kada su došli, naložio je kćerci Fatimi da donese miraz jer je želi vjenčati za Aliju. A evo kako je to u stihovima iskazao šejh Feriduddin Attar:

Dušo očeva, idi miraz pripremi                                   i sve što imaš donesi ovdje meni.

 

Iako svjetlost si mojih očiju                                         danas te predajem u ruke Aliju.

 

Otišla je i istoga trena                                     mlinski kamen iz kuće iznijela;

 

jednu staru hasuru od palmina  lišća,                         jednu četkicu i par pohabanih nanula. (IN: 274/12-17)

 

I čanak drveni k tome uzela je,                                    jastuk od  ovčije  vune  donijela je.

 

Jedan čador sav u zakrpama,                                     sve to pred oca je stavila.    (IN: 275/1-2)

Sav miraz Fatimin s kojim je odlazila u kuću svoga budućeg muža sastojao se od mlinskog kamena, stare hasure, drvenog čanka, jastuka, zakrpljenog čadora, pohabanih nanula i četkice. Poslanik, alejhisselam, duhovni Gospodin na oba svijeta koji je u materijalnom smislu mogao imati što god da poželi, htio je i svoju kćer Fatimu odnjegovati u skladu sa poznatom predajom: الفقر فخری  Siromaštvo je moj ponos cijeneći njen uzvišeni duhovni mekam i znajući da ona posjeduje duhovnu prijemčivost da kao i njen otac u vlastitom biću ozbilji postaju duhovnoga siromaštva.

Bračni život hazreti Fatime i Alija bio je ispunjen tegobama i oskudicom. Grubi kućni poslovi, kao mljevenje žita, načinili su rane na Fatiminim rukama te je na Alijevu inicijativu otišla kod Poslanika da ga zamoli da joj pokloni robinjicu koja bi joj pomagala u kućnim poslovima. Namjesto robinjice Poslanik joj je podario duhovni poklon. Taj duhovni poklon jeste slavljenje Allaha, dželle šanuhu, riječima Subhānellāh, Elhamdulillāh, Allāhu ekber – 33 puta. Pri tome je Poslanik naglasio Fatimi da će time biti sačuvane duhovne vrline kojima je obdarena.  I ovim činom je Poslanik želio duhovno najbliskijoj osobi pomoći da ozbilji postaju duhovnoga siromaštva.

Zbog svega navedenog jedino je ona mogla biti ne samo supruga nego potpora hazreti Aliju u svim njegovima stanjima. O snazi njezina duha svjedoči i slijedeća činjenica. Premda je Ali nakon nje imao potomstvo sa drugom ženom kada bi spominjao hazreti Hasana i Husejna nije govorio banī ‘Alī (Alijevi sinovi) već banī Fāteme (Fatimini sinovi).

Tribina: Arifi-sufijski vitezi i njihova uloga u društvu (ǧavānmard).

Stoga je Fatima bila duhovna vitezica ili viteškinja svoga doba (zan-e ǧavānmard).

Znaj da je suština viteštva u tome da je čovjek stalno okupiran djelovanjem za drugoga a ne za sebe (Tarğome-ye Resāle-ye Qošeyriyye, pp. 355).

Primjera radi, kada Ebu Ali Dekkak (Abū ‘Alī Daqqāq- poznati gnostik s kraja IV/X i početka V/XI stoljeća, držao je medžlis u Nišaburu) govori o duhovnome viteštvu on ističe da je vrhunac duhovnoga viteštva očitovan u Poslanikovoj, sallallahu alejhi va sallam, ćudi stoga što će na Sudnjem danu svi govoriti dušo moja, dušo moja a Poslanik će reći: Moj ummete, Moj ummete.

Ovakav  kodeks ponašanja očitovao se i u ličnosti hazreti Fatime koja je, kako sam kazala, bila najsličnija hazreti Poslaniku. U predaji od imama Sadika koju prenosi od imama Hasana ibn Alija, imam kaže:

Moja majka bi noć četvrtkom uoči petka provela u ibadetu. Kada bi podigla u dovi (molitvi) ruke ka nebu, dovu bi učila za sve ljude, muškarce i žene, čije je biće ispunjeno imanom-vjerovanjem a da nikada u dovi nije spomenula sebe . Upitao sam je: Majko zašto i za sebe ne učiš hajir dovu kao što to činiš za druge?

Dijete moje, susjed ima prednost, odvratila je (Kašf al-ġame, I, pp. 468).

Pošto je moj znanstveni djelokrug perzijska poezija ja ću na kraju kazati stihove o hazreti Fatimi, dr. Ali Šeri'atija:

خواستم بگویم: فاطمه دختر خدیجۀ بزرگ است.                                                دیدم که فاطمه نیست.

Poželjeh reći: Fatima je kćer velike Hatidže                           Vidjeh: To Fatima nije

خواستم بگویم که: فاطمه دختر محمد (ص) است.                                              دیدم که فاطمه نیست.

Poželjeh reći: Fatima kćer Muhammeda je                             Vidjeh: To Fatima nije

خواستم بگویم که: فاطمه همسر علیست!                                                           دیدم که فاطمه نیست.

Poželjeh reći: Fatima je supruga Alije                         Vidjeh: To Fatima nije

خواستم بگویم که: فاطمه مادر حسنین است.                                                      دیدم که فاطمه نیست.

Poželjeh reći: Fatima Hasanova i Husejnova majka je            Vidjeh: To Fatima nije

خواستم بگویم که: فاطمه مادر زینب است.                                            باز دیدم که فاطمه نیست.

Poželjeh reći: Fatima majka je Zejnebe                                           Opet vidjeh: To Fatima nije

نه، اینها همه هست و این همه فاطمه نیست.                                           فاطمه، فاطمه است.

Ne, sve tako je, al' sve to Fatima nije                                                  Fatima, Fatima je.