Vjerski predvodnici i društvena odgovornost

Saeid Abedpour

U Kur'anu Časnom Bog kaže: „I tako smo od vas stvorili umjerenu zajednicu da budete svjedoci ostalim ljudima“ (Kur'an, Al-Baqara: 143). U ovom ajetu Bog naređuje muslimanima da budu „umjerena zajednica“. Umjerena zajednica znači uzdržavanje od desne i lijeve orjentacije i nepostojanje krajnosti i pretjerivanja. Ovo je osnovna paradigma i temelj života muslimana. Ukoliko društvo i kultura zapadnu u krajnosti, to društvo i ta kultura će skončati u dekadenciji. Pitanje umjerenosti je mjerilo svake misli. U islamu, kršćanstvu, judaizmu, te islamskim vjerskim pravcima, kao hanefijskom, hanbelijskom, malikijskom, šafijskom i ši'itskom kriterij je njihovo sučeljavanje sa ekstremnim uvjerenjima i oblicima ponašanja. Različitost misli, uvjerenja, religija, pravaca , sve je to jedna povijesna realnost i stoga ne treba ulaziti u „rat“ sa različitostima. Ali se treba boriti sa ekstremizmom. U pluralnom poretku svijeta ne samo da ne treba ratovati sa sljedbenicima drugih religija već se ne treba upuštati ni u sukobe sa drugim doktrinama, kakva je primjera radi budistička. Islam je religija koja poziva na jedinstvo i mir, pa kako onda musliman u ime mira i jedinstva može posegnuti za nasiljem prema drugima? Ekstremni tokovi pred ulemu stavljaju ozbiljne obaveze i odgovornosti jer ulema ima zadaću čuvanja religijskih vrijednosti i borbe sa devijacijama i ekstremizmom. Ulema i intelektualci se ne mogu pasivno i ignorirajuće odnositi prema najvažnijem aspektu čovjekove misli i ponašanja, prema religijskom aspektu njegove ličnosti.

Muslimani žive u vremenu kulturno-civilizacijskih kriza koje su proizašle iz tenzija i neprijateljstva sa racionalnošću i duhovnošću. Dva strujanja: racionalnost i duhovnost našla su se na udaru krutih, neciviliziranih teista tradicionalista. Zaostale i fundamentalističke struje misle da je religijsko oživljavanje i aktiviranje moguće realizirati povratkom u poslanikovo doba. Ove struje su kada se radi o sadržaju i formi intelektualno fosilizirane i ne uviđaju razliku između religije kao jedne monoteističke slobodne misli i misli koja zatvara i ograničava. Problem je što neki smatraju da su sve islamske interpretacije, napisane tokom povijesti, trajne i nepromjenljive. Ako je učenjak jednog vremenskog konteksta imao neko stajalište o etičkim pitanjima, sada je drugo vrijeme i ne može se odredba iz tog doba primjeniti u današnje vrijeme. Problem je, prema riječima Motahharija, u tome što se u istu ravan stavljaju vječnost islamskih zakona i odsustvo transformiranja zakonodavstva. Svako vrijeme i epoha imaju svoje zahtjeve. Način života u svakom dobu prilagođen je njegovim zahtjevima te se sukladno tome mijenjaju i načini i forme čovjekova individualnog života. Mijenjaju se i zakoni. Promjena zakona ne znači negiranje vječnosti Kur'ana i etičkih vrijednosti. Ako Kur'an naređuje nošenje hidžaba ženi muslimanki, onda i u današnjem društvu vrijedi nošenje hidžaba ali prilagođeno savremenim uvjetima života. Pokrivanje lica žena je u Poslanikovo doba predstavljalo dio tadašnje kulture i nema nikakve veze sa religijom, te se ne može primjenjivati u potonjim vremenima.

Allame Muhammed Ikbal, pakistanski mislilac, u djelu „Oživljavanje religijske misli“ govoreći o poziciji muslimana kaže: „Islam i postoji i ne postoji među muslimanima. Islam postoji u ovoj formi: islamski slogani su rašireni među muslimanima; čuje se ezan; u vrijeme namaza muslimani idu na namaz; svoje umrle ukopavaju u skladu sa islamskim propisima; rođenje novorođenčadi obilježavaju islamskim ceremonijama; daju im, uglavnom islamska imena, ali ono što predstavlja duh islama ne može se primjetiti u svemu ovome. Duh islama je zamro u islamskome društvu. Ovaj islamski život treba iznova oživjeti a mogućnost njegova oživljavanja je tu, postoji, jer islam nije umro, jer postoji njegova nebeska Knjiga, jer postoji Poslanikov sunnet, i oni su živi, tj. nema nikoga ko bi donio nešto bolje odo ovoga.“

Kada se religija otuđi od svoga duhovnoga sadržaja i naučavanja a izazovi vremena budu takvi da religijski predstavnici ne mogu ponuditi program suočavanja sa izazovima i širenje naučavanja tada se i sljedbenici ovih religija nađu pred strašnim izazovima a zajednica pripadnika te religije biva zahvaćena haosom. Ovaj se haos i razlika u stajalištima i vrijednostima poprimajući različite forme reflektiraju u masama ljudi, među intelektualcima i religijskim predvodnicima. Jedan od najvećih i najopasnijih izazova savremenog doba jeste nesumnjivo izazov koji tretira povratak tradiciji izvornoga islama, biti i suštini religije. Bilo da izazov islamizma ili fundamentalizma razumijevamo kao reakciju na atak zapadnog kapitala, ili kao obilježje borbe i da to veličamo; ili da ove fenomene razumijevamo kao zaostalost i dekadenciju; bilo da uistinu želimo podvrgnuti ih vrijednosnom sudu ne mogu se negirati zločini koje pod imenom islama vrše ISIL, Al-Qaeda, Talibani, Boko Haram i stotine drugih terorističkih skupina. Ovi zločini postoje i tokom prošle godine su dosegnuli užasavajuću cifru. Svako bi trebao da se zapita zašto se dešavaju ovakve stvari, a nose islamski predznak? Ko su odgovorni za ove zločine? I zašto se intelektualci, vjerski predvodnici i političari ne ujedine u borbi sa ovim groznim fenomenom? Trebamo se zapitati zašto su tokom proteklih petnaest godina naši vjerski velikodostojnici i intelektualci zatvarali oči pred fenomenom ekstremnog islama i tom pasivnošću omogućili njegovu eskalaciju? Trebamo pitati vjerske predvodnike koji su u prvom redu branitelji i čuvari religijskih vrijednosti zašto nisu digli svoj glas protiv ekstremizma? Zašto su dopustili da ekstremna misao prodre u škole, džamije, religijske i kulturne centre? Zašto nisu kada su ekstremisti kršćane, zoroastrovce i jevreje nazivali nevjernicima objašnjavali da sa kur'anskog stajališta nije ispravno pripadnike drugih religija nazivati nevjernicima? Zašto se nisu usprotivili kada su ekstremisti ši'ije i sufije proglasili izopćenicima iz religije? Zašto su dopustili da ekstremne skupine, zaklanjajući se za religiju, ulaze u džamije drže hutbe i predavanja i prezentiraju sliku o islamu kao nasilnoj i religiji lišenoj kulture? Slabašna uloga vjerskih predvodnika u borbi sa fenomenom ekstremizma reflektirana je u ovim Poslanikovim riječima: „Vjeru narušavaju tri stvari: razvratni znalac, predvodnik-tiranin i učenjak neznalica“.

U dešavanjima tokom proteklih osam godina ubijeno je više od milion muslimana a milioni njih su izbjeglice u različitim državama svijeta. Samo u Iraku, na temelju statističkih podataka, ubijeno je više od 600 hiljada osoba, a u Siriji više od 220 hiljada. Svaki dan se u vodama Sredozemnog mora uguši na stotine afričkih muslimana u potrazi za azilom kako ne bi živjeli izvrgnuti nasilju Boko Harama i ISIL-a. Veliki dio kulturno-civilizacijskog naslijeđa Libije, Iraka i Sirije iščezava pred napadima ekstremističkih islamskih skupina. Svaki dan svjedočimo tragičnim ubijanjima muslimana u džamijama, na trgovima i u školama od strane samih muslimana i sami sebe lažemo da su ovi napadi izvedeni od strane „nevidljive ruke“, zakletog neprijatelja islama i nekih „vasionskih“ bića. Muslimanski vjerski predvodnici umjesto da budu u prvim redovima borbe sa užasavajućim fenomenom religijskog ekstremizma preobratili su se u njegova propagatora ili u šutljive pristalice ekstremističkih tokova pri tome izvrgavajući pritisku one koji kritikuju ekstremizam i upuštaju se u borbu sa njim

Poimanje islama u proteklih pedeset godina bilo je izloženo snažnom utjecaju savremenih ideologija i tokova okrenutih prošlosti. U posljednjih sto godina islamski svijet prolazi fazu u kojoj se nude nova tumačenja islama. U Iranu ličnosti kao Ajetollah Taleqani, allame Tabatabaji i imam Homeini, u Egiptu Muhammed Abduhu i Sejjid Qutb, u Turskoj Said Nursi prezentiraju novo tumačenje Kur'ana Časnog. I dok Mohammad Abduhu tumačenjem nastoji pomiriti dostignuća modernoga svijeta i islama; ili allame Tabatabaji koji na temeljima filozofsko-gnostičke tradicije ulaže napore u prezentiranju novog tumačenja; ili Said Nursi koji nastoji dati novo tumačenje islama, Sejjid Qutb, kao duhovni otac „Muslimanske braće“ nudi tumačenje islama koje se u velikoj mjeri razlikuje od tumačenja Muhammeda Abduhua, Nursija, allame Tabatabajia i imama Homeinija. Tumačenje Qutba temelji se na percipiranju dvopolnosti savremenog svijeta naslovljenog kao „pojam džahilijjeta“. Svi islamski pokreti u arapskom svijetu imaju korjene u učenjima „Muslimanske braće“ i vehabizmu. Qutbovo tumačenje bi se moglo smjestiti u tokove okrenute prošlosti. Sejjid Qutb posebno insistira na pojmu džahilijjeta i upravo je taj pojam bio predmetom zlouporabe svih ekstremnih skupina. Diskurs džahilijjeta Sejjida Qutba neizbježno nudi grubo tumačenje islama. On pojam džahilijjeta temelji na tumačenju Ebul-A'ala Mavdudija proširujući njegov kontekst. Prema Qutbovu mišljenju humanizam je džahilijjet a primjer takvog vida džahilijjeta jeste Amerika. On ne izvrgava kritici zapadnu znanost i tehnologiju ali zato kritizira pravno-etički sistem. Qutb kritizira tesavvuf i asketizam kao vid „asketskog džahilijjeta“. U raspravi naslovljenoj „Moderni džahilijjet“ nemuslimanski svijet razumijeva kao svijet džahilijjeta, a naravno i jedan dio muslimanskog svijeta naziva svijetom džahilijjeta. Qutb vjeruje da u današnje vrijeme ne stoje tvrdnje da džahilijjet podrazumijeva samo i jedino odsustvo nauke, stoga on čak i znanstvenike smatra džahilima. Džahilijjet XX. st. Qutb smatra najpogubnijim džahilijjetom koji se pojavio u povijesti ljudskog roda. Muslimani, smatra Qutb, su izloženi dvjema pozicijama: poziciji prije novih tokova koju naziva „slabljenjem“ i poziciji u periodu nakon ovoga kojeg naziva periodom osviještenosti. Sljedbenici tekfir ideologije su, međutim, ovo Qutbovo tumačenje džahilijjeta iskoristili kako bi sve muslimanske zajednice proglasili nevjerničkim i tako su unijeli promjene u Sejjidovu misao. Qutb smatra da svaki musliman gdje god da bio treba u skladu sa vlastitim mogućnostima ulagati napore u formiranju islamske vlasti. Tekfirske skupine su pomno isticale ovu Qutbovu misao. Sljedbenici tekfira muslimane dijele na tri skupine: mušrike, licemjere i pristalice novotarije. Ši'ije smještaju u grupu mušrika dočim sunite a s obzirom na razmjere odnosa sa Zapadom smatraju licemjerima. Sljedbenici novotarija su oni koji pažnju usmjeravaju na demokraciju, izbore i glasanje. S obzirom na ova tri kriterija: širk, licemjerstvo i novotariju, oni su donijeli jedan uopćeni propis za tekfir: Jedan nemusliman može učiniti pokajanje, ali se pokajanje muslimana ne prihvata.

Qutbovo i tumačenja slična njegovom predstavljaju glavni temelj muslimanskog religijskog ekstremizma u savremenom svijetu. Tumačenja koja o islamu prezentiraju skupina ISIL i vehabije su gruba i zastrašujuća. Niko ne može sa aspekta religiologije kazati da ISIL nema nikakve veze sa islamom. Sa aspekta religiologije oni predstavljaju jednu skupinu ljudi koja na svoj način želi provesti islam u praksi. Al-Qaida, također, ima veze sa islamom. Nije dovoljno kazati: ISIL nisu muslimani ili Al-Qaida nisu muslimani; biti muslimanom je nešto drugo. Ove ekstremističke skupine su povezane sa grubim islamom i ekstremnim tumačenjem religije. Kada Sejjid Qutb i Ebul-A'ala Mavdudi u proteklih šezdeset godina govore o džahilijjetu Zapada, o devijaciji i novotarijama muslimana danas ekstremisti pozivajući se na njihova tumačenja i na nešto starije tumačenje Ibn Tejmije nude jedan grubi i zastrašujući islam. Treba razmotriti kritiku da je islam grub i lišen kulture. Pozicija muslimana je pojavno očitovanje ove Poslanikove, alejhisselam, predaje: „Dvije skupine su me 'slomile': nečastan učenjak i neznalica-bogomoljac“. Ekstremisti izvrću pojam sunneta. Oni svojim religijskim puritanizmom žele dati nerealnu sliku islama. Primjer je neispravno interpretiranje pojma Poslanikova ummeta od strane ekstremista. Oni smatraju da se pod pojmom ummeta podrazumijeva zajednica muslimana. Pogledamo li u Medinsku povelju koja sadrži sporazum sklopljen između Poslanika i plemena Evs i Hazredž , te sporazum sklopljen sa jevrejima Jasriba uočit ćemo da Poslanik pod ummetom podrazumijeva građane-članove obuhvaćene jednom vlasti, a ne samo muslimane. U Medinskoj povelji se, između ostalog, kaže: „Muslimani i jevreji su jedan ummet i živjet će u Medini kao jedan narod a svaki ima svoju zasebnu vjeru“.

Mi muslimani smo sada u takvoj fazi da se trebamo malo distancirati od ovih tumačenja i ponovo ih kritički preispitati. Zadaća jednog svjesnog muslimana u sadašnjem svijetu jeste da duboko promotri ova tumačenja i vidi otkuda su potekla. Kuda vode ovakva tumačenja? Kakvog su pozitivnog traga ostavila? Kakvog negativnog traga? Koji bi se dio tumačenja mogao prihvatiti, a koji njegov segment je neprihvatljiv? Mi smo sada u takvoj fazi da trebamo kritički preispitati djela prethodnika i to je neizbježno. Islamski je svijet u krizi. Ne možemo samo sjediti i kao „objavljeni vahj“ prihvatiti svako tumačenje koje se publicira novcem Saudijske Arabije, Katara ili Kuvajta. Trebamo se kritički i sa propitivanjem suočiti sa tumačenjima i odbaciti sve ono što se kosi sa zdravom logikom i duhom islama. Ono što je sveto jeste Božiji govor i Poslanikov, alejhisselam, sunnet. Ne smije se dopustiti da neka skupina zaklanjajući se za sunnet atakuje na Poslanikov sunnet. Vjerski predvodnici ne smiju biti jahalice ekstremizma. Oni moraju imati jasan stav i promovirati islam kao religiju kulture, civilizacije, racionalnosti i umjerenog vjerovanja. Svaki vid ekstremizma oponira religiji i njezinom istinskom duhu.

Vjerski učenjaci koji ne mogu islam prezentirati tako da sa njega skinu hipoteku „lošega“, njihova je misao u krizi i ta je misao „bolesna“. Ako misao jednog vjerskog učenjaka zapadne u krizu, tada u krizu zapada i religija koju zastupa. Religija za običnog čovjeka nije nešto što lebdi u zraku već je upravo ono što kažu vjerski učenjaci. Oni su tumači religije i stoga trebaju dati odgovor društvu, povijesti i narodu. Formiranje sistema koji sliči katoličkoj klerikalnoj birokraciji nije imanentno islamu već može biti pogubno za islamsku ulemu. Ulema treba biti na dohvat ruke ljudima pružajući im adekvatne odgovore. Kada alim svo svoje vrijeme provodi u politici, na putovanjima i po sastancima i kada alim ne može ponuditi racionalnu i umjerenu misao utemeljenu na islamu kako onda može stati naspram ekstremnih religijskih tumačenja? Ulema treba da zna da mora živjeti životom običnih ljudi. Treba imati doticaja sa običnim čovjekom, ali i sa intelektualnom elitom. Imam Bakir kaže: „Ako učenjaci skriju savjet oni su izdali. Ako vide zabludjelog a ne upute ga ili ne ožive duhovno zamrlo srce, kako li su samo ružno postupili! Jer Bog je Uzvišeni od njih uzeo zavjet da naređuju činjenje dobra i onoga što je njima naređeno i da spriječavaju ono što je njima zabranjeno; i da se međusobno potpomažu u dobru a da se ne potpomažu u grijehu i nasilju.“

Kada neke alime upitate zašto su muslimani zapali u oovakvu poziciju, odgovaraju: jer je Bog tako htio. Bog je tako odedio. Treba se zapitati: Šta znači to Bog je tako htio? Zar svo nasilje i sva ubijanja koja se dešavaju da prihvatimo kao Božije određenje? Zar nije nasilje i zločin kazati: Bog je tako htio?

Ata Melik Džuvejni u djelu Tārīx-e ǧahāngošā kaže da je u jeku mongolskih osvajanja Irana, paljenja, ubijanja, pljačkanja i silovanja Džingis Kan ušao u Buharu, otišao u jednu džamiju, pozvao šejhove i imame i naredio da pred njihovim očima od sanduka sa Kur'anom načine jasle za konje, da se u džamiju dovedu muzičari i plesačice a potom je ustao i napustio džamiju. „Oni koji su tu bili nagrnuše za njim dok su uokolo u prljavštini, zgaženi nogama mase i životinja, ležali razbacani listovi Kur'ana. U svemu tome emir imam Džemaluddin okrenu se ka Ruknuddinu, potomku imama, i upita: 'Mevlana šta se ovo zbiva? Je li ovo što gledam java, ja Rabbi, ili san?' Ruknudin reče: 'Šuti! Ovo puše Božiji vjetar. Ne priliči išta govoriti'“.

Je li i ovo što se nama dešava „Božiji vjetar koji puše“. Gledamo kako su okupatori zaposjeli i razorili Gazu; kako ubijaju djecu, granatiraju bolnice i škole, progone stanovništvo, trgove pretvaraju u krvava poprišta, ali ipak nisu uspjeli slomiti otpor ovih obespravljenih. Njihove duše izgaraju svakim danom sve više i više; njihovi vapaji se razliježu svijetom ne bi li probudili uspavane savjesti; ne bi li potaknuli pravdu i izopačene umove uklonili sa povijesnih stranica; ne bi li obznanili da iako „Ahrimen“ poigrava ali vlast neprolazna je sa strpljivima i iskrenim borcima. Sve dok postoji borba za pravdu ona pokazuje da svijet nije prazan, bez Boga. I sve dok postoje oni koji tragaju za pravdom to je znak da Bog nije otrgnuo nadu od ljudskog roda. Vidite šta je ISIL uradio u Iraku sa pripadnicima zoroastrizma: muškarcima su odrubili glave, a žene su prodali kao roblje.

Neki alimi misle da je ovo što se zbiva „Božiji vjetar koji puše“, da treba šutjeti i pognuti glavu. Oni su svojom šutnjom saučesnici u zločinima koje nad nedužnim ljudima čine ISIL i Talibani, Boko Haram, cionisti u Gazi. Alimi kojima je vjera izvor političko-ekonomske sigurnosti ne mogu se probuditi iz omamljujućeg sna zbog kojeg podržavaju ISIL i vehabije na Bliskom istoku. Alimi Balkana, Turske, arapskih zemalja koji već četiri godine rade protiv sirijske vlade i zajedno sa svjetskim silama, cionistima i vehabijama nastoje srušiti vladu Bashar al-Assada. Alimi koji su pristali da zbog prisnih odnosa sa centrima moći „dolar-nafta“ ne govore o problemima ISIL, al-Qaide smatrajući ih prevaziđenim.

Religijsko mračnjaštvo, odnosno okoštalost i fosiliziranost religije, je jedno od najvećih neznanja sa kojima je suočen ljudski rod. Upravo kao što je najopasnija tiranija ona religijska. Posegnemo li za korjenima krvoprolića koja su se dešavala tokom povijesti uočit ćemo da je broj onih koji su na stratištima usmrćeni „mačem“ religijske okoštalosti i neznanja gotovo jednak, možda i veći, broju ubijenih iz nekog drugog razloga. Možda je razlog zbog kojeg Kur'an Časni nakon spuštanja Božanskih ajeta ljude poziva na racionalnost i promišljanje u tome da se iskorijene religijska okoštalost, neznanje i fosiliziranost. Osoba poput Muldžema koji je bio spreman na namazu probosti Aliju ibn Ebi Taliba i učiniti – prema božanskim mjerilima – najgore zlodjelo svoje korjene ima u religijskom neznanju i okoštalosri. O tome Motahhari kaže:

„Želite li razumjeti šta je religijska okoštalost učinila islamskome svijetu onda uzmite u obzir šta je to usmrtilo Aliju ibn Ebi Taliba? Nekada kažemo: ko je usmrtio Aliju ibn Ebi Taliba? A nekada, opet: šta je usmrtilo Aliju ibn Ebi Taliba? Ako se pitamo ko je usmrtio Aliju, naravno reći ćemo Muldžem, a ako kažemo šta ga je usmrtilo odgovor je okoštalost, mentalna fosiliziranost i slijepo bogomoljstvo“.

I Musau su njegove pristalice kazale da im odredi idola kao i drugi što su imali, a on im je odvratio da su narod koji ne zna. Želio im je kazati: vas je obuzelo religijsko neznanje, tj obmanuo vas je faraon religijskim sredstvima. Veliki problem sa kojim su bili suočeni poslanici u svome vremneu jeste upravo religijsko neznanje i vjerovanja koja nisu imala racionalno utemeljenje.

Nedavno je nedjeljnik „The Economist“ objavio izvještaj posvećen analizi religijskog ekstremizma od strane vjerskih predvodnika. U izvještaju se kaže da velika islamska ulema i njezini suštinski tokovi ulažu napore da se obračunaju sa religijskim ekstremizmom. David Belou, imam džume namaza u sjeveroistočnoj regiji Nigerije-središtu djelovanja terorističke skupine Boko Haram, kaže: „Džihad ne znači sveti rat nego on podrazumijeva ulaganje napora u dosezanju mira i svaki oblik djelovanja u pravcu dobra u svrhu pokoravanja Stvoritelju.“ Prošle godine je 120 islamskih alima uputilo pismo Ebu Bekr Bagdadiju, vođi ISIL-a u kojem su, između ostalog, kazali da on svojim nepoznavanjem značenja kur'anskog teksta, klasičnih učenja te sadašnjih uvjeta nanosi nemjerljivu štetu religijskoj relevantnosti. Prema njihovim riječima tekfir se može razmatrati u kontekstu nekoga ko eksplicite obznani svoj ateizam.

Šeri'ati, iranski mislilac, zazivao je Boga riječima koje uvelike odslikavaju naše sadašnje stanje:

Bože moj, od ove prljave pošasti koristoljubivog štovanja koje je postalo kao kužna zaraza i bolest koja se prekomjerno proširila i ko god je ostao imun na ovu bolest njega smatraju bolesnim zaštiti me, da suštinu zarad čuvanja koristoljublja ne žrtvujem!

Bože moj, smiluj se da mi vjera ne bude izvor imena i zarade. Daruj mi snagu da zaradu, štaviše ime svoje u opasnost bacim zarad vjere; da od onih budem koji dunjalučki novac uzimaju a za vjeru djelaju, da ne budem od onih koji dunjalučki novac uzimaju a rade za dunjaluk!

Bože moj, moje vjerovanje spasi iz okova „moga vjerovanja“!

Bože moj, podari mi snagu iskazivanja strpljivosti u vjerovanju „protivnika“!

Bože moj, neka mi intelektualna i znanstvena zrelost ne uskrati vrline „gorljivosti“, „emocije“ i „prosvijetljenosti“.

Bože moj, daj da uvijek budem svjestan i razborit i da ne donosim pozitivne ili negativne zaključke prije nego li nekoga ili nešto ispravno i potpuno ne upoznam!

Bože moj, ne dopusti da me neznanje prožeto sebeljubljem i zavišću učini jeftinim sredstvom ubijanja u rukama neprijatelja zarad nasrtaja na prijatelja!

Bože moj, ne dopusti da slava moje jastvo:„želim da budem“ žrtvuje jastvu: „oni žele da budem“!

Bože moj, daruj mi apsolutnu pokornost u imanu da u svijetu budem apsolutni buntovnik!

Bože moj, pouči me „buntovnoj bogobojaznosti“ da ne poskliznem u odgovornosti i sačuvaj me od „suzdržljive bogobojaznosti“ da ne struhnem u halvetu izoliranosti!

Bože moj, uputu u porazu; strpljivost u beznađu, lutanju, izgubljenosti; borbu bez oružja; djelo bez očekivanja nagrade; žrtvovanje u šutnji; vjeru neuprljanu dunjalukom; veličinu bez imena; služenje ne za koricu hljeba; vjeru bez licemjerstva; dobrotu bez pokazivanja; drskost bez sirovosti; zadovoljstvo bez oholosti; ljubav bez putenosti; samoću u masi; voljenje bez toga da vole, učini opskrbom mojom!

Rad je objavljen u časopisu BILTEN, br. 163, April 2015, na strani 45-49,

Izdavač: Islamska zajednica u Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice Zagreb