Tajm go, Iran dolazi!

Piše: Zlatko Dizdarević

Bio sam u Iranu. U ogromnom "boeingu" Turkish Airlinesa na povratku iz Teherana, sjetih se davnog susreta sa visokim funkcionerom Bosne i Hercegovine, na aerodromu u Zagrebu. Dolazio je sa službenog puta odatle. Čim je izašao iz aviona, kazao je: "Obećao sam samome sebi da ću prvome koga vidim od naših kazati kako me je stid svega onoga što sam mislio, u što sam bio uvjeren, a nisam znao o toj zemlji. Oni su za nas ogromno iznenađenje u svakom pogledu, to govorim kao čovjek, kao ekonomista, kao političar... "

Bilo je to prije petnaestak godina. Činilo mi se to onda nekako kao malo pretjerivanje. Sada priznajem, zaokupilo me isto osjećanje. Šta i koliko nisam znao o toj zemlji a "pod nosom" mi je bila svih minulih godina bavljenja Bliskim istokom. U najmanju ruku, "pravovjerno" sam pomalo sumnjao u priče onih koji su znali. Ne zato što sam mislio da lažu o viđenom vlastitim očima, već mi je krivo zato što sam toliko puta objašnjavao drugima planetarnu činjenicu o propagandnom "pranju uma", a eto podlegao sam joj i ja. I još promatram ovih dana kako me ne mali broj prijatelja i poznanika pomalo čudno gledaju dok im pričam o onome što sam vidio i osjetio prije svega u susretu sa tamošnjim ljudima. Naravno, o režimu, društvenim odnosima danas, pritisku politike i naslagama istorije teško je generalno suditi nakon sedmodnevnog boravka, ma kako sjajno program tog boravka bio posložen, uz ostalo i temeljem mojih vlastitih želja, više nego njihovih.

Bez imalo pretenzije da ikome išta namećem kao konačni zaključak, neke sličice koje mi se vrte po glavi poput iznenađujućeg utiska nakon svega, ostaju trajno sukobljene sa prethodnim predrasudama, neznanjem i pokupljenom tuđom, ciljanom i interesnom pričom o Iranu. Te sličice se na kraju slože u sasvim pojednostavljeni zaključak: mnogo je više među nama ovdje, na takozvanim slobodnim prostorima, zapravo neslobodnih ljudi, nego što je tamo u neslobodnom sistemu po našim standardima - istinski u sebi slobodnih ljudi. Čini se komplicirano, ali nije. Samo što nas to odjednom iznenadi kao vlastiti utisak, neočekivan.

Obišao sam uzduž i poprijeko cijeli Bliski istok više puta, tamo i živio duže od deset godina, ali mirnijih, staloženijih, nekako u sebi pospremljenih i nasmijanih, srdačnih ljudi nigdje nisam vidio. Za naše ovdašnje navike nevjerovatna, njihova generalna pristojnost melem je za dušu. Umjesto nervoze, narogušenosti, prgavosti, stalnog osjećanja da neko hoće da te zaskoči, prevari, izvaga manje a naplati više, da s ironijom komentariše ono u čemu se ne slažete, da te odmah ili samo malo kasnije priupita za vjeru, naciju i stranku, da te svrstava i otpisuje – uranjaš u prostor u kojem često pomisliš da su strpljenje, spremnost da te saslušaju, osmijeh i sigurnost kazanog i obećanog, namješteni za neku skrivenu kameru! U ovdašnjoj zatečenoj kakofoniji nametanja "dvadeset godina od Daytona" kao vrhunskog modela naše sreće, naprosto prestaneš vjerovati da postoji i drugi svijet kojeg si pomalo žalio a oni, čini se, imaju razloga žaliti nas. Samo to ne rade, ili se ljubazno trude da se ne vidi.

Na sreću, bilo je dosta prilika u kratkom vremenu da se upozna puno različitih ljudi. Političara tek na prste jedne ruke. Ostali su bili mladi i stari ljudi po bazarima, u restoranima i kafeima, na fakultetima, u knjižarama i granapima, u prodavnicama ćilima, "svile i kadife", u TV redakciji, taksiju ili u – džamiji i crkvi. Vidio sam Teheran, Isfahan, Qom i Kashan. Iznenađenja na pretek. U Teheranu, gradu od desetak miliona stanovnika i petnaestak sa predgrađima, četiri je miliona automobila. Vozni park noviji nego u većini gradova u našem regionu. Strani auto-giganti poput "peugeota" i sličnih tamo sklapaju svoja vozila pa se uz pristojnu cijenu, bez carine, kupuju lako. Nije ni čudo što ni u Parizu nema procentualno toliko "peugeota" koliko u Iranu. Govorili su mi pred polazak, "vidi, ako ima, snimi ženu za volanom..." Vidio sam, mnogo ih više što voze auto nego u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. Sjeverni Teheran je dio grada kojem bi po arhitekturi pozavidjeli najluksuzniji kvartovi u tzv. zapadnoj Evropi. Isfahan, jedan od najljepših gradova koje sam vidio ne samo na Istoku. Nije bez vraga izreka koja kaže – Isfahan je pola svjetske ljepote! Drvoredi, fontane, čudesni mostovi, muzeji, bazari, luksuzni hoteli, travnjaci i cvijeće, cvijeće... Slike grandiozne povijesti na svakom koraku. Armenska crkva St. Joseph sa prizorima iz Starog i Novog zavjeta, fascinantno iscrtanim po zidovima i svodu, sve urađeno prije četiri stotine godina. Protjerani iz svoje zemlje Armenci su dom našli u Iranu. Ispred crkve je spomenik Archbishopu Khachatouru Kesaratsiu koji je donio tada u Teheran prvu štampariju na Bliskom istoku, jer je u Turskoj štampa bila zabranjena, "šejtanska stvar". U muzeju kraj crkve je sačuvana treća po redu štamparska mašina, uz mnoge naloge vladara i prve zakonike na njoj otisnute. Uočljivo, u gradu nigdje ništa što bi trebalo pomesti. Shvatite brzo, to nije zato što se svaki čas unaokolo mete, već zato što nikome ne pada na kraj pameti da baci opušak ili komadić papira na ulicu. Sramota je, valjda tako zahtijeva gen civilizacije starije od tri hiljade godina.

U Qom smo išli na vlastitu molbu, da vidimo to sveto mjesto. Blještavilo na sve strane. Grade ono čudo od voza na jednoj šini, maglev, koji vozi još u Japanu i Berlinu. Grandiozno je svetilište Fatime Masumeh, sestre osmog i ćerke sedmog Imama. Ogromna kupola mauzoleja je pokrivena zlatom. Za razliku od Teherana i Isfahana, sve su žene u crnini ali ni jednoj nije lice pokriveno. Fotografiranje unutra, i za vrijeme molitve, dozvoljava se ako ne smeta nikome. Tako je i svuda unaokolo, i na svim drugim mjestima u Iranu. Moj saputnik, mlađi sin sa diplomom kamermana, uživao je u svakom tenutku "posla". I donio snimke koje prijatelji sada gledaju u čudu. Oko velikog trga u Qomu bezbroj je zlatara, kafea, bazara sa ćilimima i prodavnica specifičnih slatkiša. Običaj je ponijeti sa puta u sveta mjesta poklone familiji. Auto - put od Isfahana do Teherana dug oko četiri stotine kilometara, prolazi i pokraj Kashana i Qoma, potpuno je osvijetljen. I nigdje ni jedne pregorjele lampe! Kashan je zadivljujući grad gdje su bile čudesne šahove ljetne rezidencije. Danas se tamo cijedi jedinstveno ružino ulje i spravljaju razne vrte mirisa i ružinih voda.  

Sve ovo, naravno, zbir je vlastitih utisaka što podliježu spremnosti ili ne da se prihvati specifičnost ili različitost. Ali, ono što je teško dobronamjernome negirati, jeste da vam tamo svoju posebnost niko ne nameće. Studenti na fakultetima postavljaju znatiželjno pitanja bez kompleksa. Polemisat će sa vama ako se ne slažu ali će bez problema prihvatiti drugi argumenat, posebno objašnjenje nečega što nisu znali. A znaju mnogo. Zanimljiv je taj osjećaj koji im je donijela izoliranost od svijeta minulih godina, zapravo od revolucije 1979. kada je došao Homeini, a svrgnut šah Reza Pahlavi koji je koju godinu kasnije umro i sahranjen u Kairu. I pored više tv programa od kojih su neki po konceptu i sadržaju potpuno "evropski", pored više od šezdeset hiljada naslova knjiga koje se godišnje objavi u Iranu, velikih i bogatih biblioteka, sjajnih arhiva stare građe, tamošnje društvo još uvijek pomalo pritiskuje nametnuti izolacionizam. Ali, znatiželja je odgromna i dilema se niko ne stidi. Prići će vam na ulici i upitati odakle ste, koliko ostajete, sviđa li vam se kod njih... Na velikom umjetničkom djelu u luksuznom hotelu u Isfahanu pročitat će te poruku da je "žena bez hidžaba kao biser bez školjke..." Ali taj "hidžab" je, posebno kod djevojaka u gradovima, veoma živopisno obučenim, uglavnom moderna marama sasvim ležerno prebačena preko polovine glave tako da kosu često više otkriva nego što pokriva. Šminka je uobičajena i nenapadno upotrebljavana. Čest je utisak da su mlade žene otvorenije, otresitije, komunikativnije od muškaraca. Ne smeta im kada ih fotografirate, reklo bi se – naprotiv.

Iran je, u svakom slučaju, zemlja koja ponovo "dolazi", nakon godina izolacije kojoj je ponajviše kumovala rigidna politika G.W.Busha i njegovog okruženja sa teorijom o "osovini zla" u kojoj su, pored Irana, bili i Sirija i Sjeverna Koreja. No, to je druga i duga priča. Obični Iranci osjećaju svoje mjesto i snagu. Pri tome je vidljivo na svakom koraku da su imali strpljenja sačekati "kako bi se svijet presabrao u vezi sa njima", što bi kao u šali kazao zanatlija u radionici u koju smo zabasali. Veli, "naše osjećanje za vrijeme nije isto kao kod onih što žure lomeći vrat i sebi i drugima. Za njih je decenija ogromna, za nas ništa..." Tu sam natuknicu, sjećam se, čuo svojevremeno i u Damasku.

Ova priča o vremenu koje je značajan faktor u Iranu, može se iščitati i iz dvije usputne epizode. Jedna je razmišljanje mladog para, očigledno intelektualaca, pored kojih smo sa našim iranskim domaćino sjedili u jednom kafeu u Isfahanu. Znatiželjno su nas pitali odakle smo, pa smo tako zapodjenuli ugodan razgovor o njima i o nama. Znaju mnogo više o "Balkanu" nego što sam navikao da se na Istoku zna. Raduju se otvaranju prema Zapadu, nakon glasovitog "nuklearnog" sporazuma sa najmoćnijima u svijetu. Pomenuo sam vrijeme koje su izgubili u godinama sankcija, ali i činjenicu da se to previše ne vidi unaokolo. Dizalice su na sve strane, gradi se puno. Ne zaostaju za drugima u regionu. Kazao sam kako nisu izgubili mnogo sa vremenom koje je prošlo. Odgovor mladog Iranca natjeruje čovjeka "sa ove strane" da se zamisli: "Koliko god nam bilo drago što je sa blokadom gotovo, pomalo zaziremo od ovoga što dolazi. Mi smo u našoj zatvorenosti uspjeli da sačuvamo neke standarde, običaje, odnose, moral kao nekada, ono čemu pripadamo. Sve što počinje da zapljuskuje izvana pomalo nas plaši. Vrijeme kao da je postalo brže od nas, vanjski svijet se promijenio, ogroman je pritisak interesa, biznisa, sluti na dehumanizaciju u to ime. I mi bivamo prisiljeni da ubrzavamo i da se zato mijenjamo. Kao da je bilo nekako bolje izvan potpune komunikacije sa tim novim svijetom, a internet i putovanja su nam omogućavali da pratimo što treba..."

Na drugi način, zapravo isti ali potpuno različit, cijelu ovu naslućenu promjenu životne filozovije u Iranu izrekao je jedan vremešni taksista, vozeći najstariji "Renault" koji sam tih dana vidio. Uz bezuspješne pokušaje da se brže probije kroz haotični saobraćaj, nekako izvinjavajući se, rezignirano mi je kazao na oskudnom engleskom: "Tajm go !" (Time goes, vrijeme prolazi...). Sve je kroz to odisalo žalom što ono neko doba kada se vrijeme sustizalo prolazi, a dolazi evo neko novo koje se ne može više stići.

Ljepote, modernizam koji nisam očekivao, divno urušene predrasude, unutrašnja sila svake vrste koja se ne pokazuje, mladi svijet široko otvorenih očiju, sve je to slika današnjeg Irana. A uz sve to, kao jedno od dominantnih sjećanja ostaje stari taksista koji je svu tugu za bivšim vremenima, i strah od brzine novog, sažeo u ono dirljivo, "tajm go...!" Okrenut prošlosti koja je prepoznatljiva, a povodom budućnosti što se osjeća na svakom koraku.

Nisam se mogao oteti utisku da oni imaju za čime žaliti ali ne moraju strahovati pred onim što im dolazi. Ma kolika cijena bila. U tome je, uz sve predrasude i neznanja koja nosimo u sebi, razlika među nama. I zato moje osjećanje – blago njima na budućnosti koju sami sebi dimenzioniraju. Drugi neka im dolaze, ako hoće. A hoće. Već je turista prošlog mjeseca bilo, kažu, četiri puta više nego nedavno. O brojnim privrednim delegacijama se više i ne govori. Za dobro se lako sazna.