1Jednodnevni međunaordni simpozij „Svijet bez nasilja i ekstremizma“ održan je u srijedu, 10.12.2014. godine u Sarajevu, u prostorijama Bošnjačkog instituta. Organizatori ovoga simpozija bili su Kulturni centar Ambasade islamske Republike Iran u Sarajevu i Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, a Simpozij su u svojstvu suorganizatora podržali i Grad Sarajevo, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Bošnjački institut – fondacija Adila Zulfikarpašića i Društvo bosanskohercegovačko-iranskog prijateljstva.

Simpozij je otvoren intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i Irana, nakon čega se prisutnima obratio dr. Mohammad Reza Aram, konzul za kulturu Ambasade I.R. Iran u Sarajevu. Gospodin Aram zahvalio se prisutnim na odzivu te u kratkim crtama pojasnio motive organizatora za organiziranje skupa na ovu temu: Jedna od briga savremenog čovjeka svakako su veliki izazovi ekstremizma i nasilnog ponašanja u svijetu. Intelektualna elita svakog naroda i zajednice ima veoma važnu ulogu u bušenju svijesti o tim izazovima i usmjeravanju ka njegovom prevladavanju. Čovjek danas, čini se više nego ikad, ima nasušnu potrebu za razgovorom i dijalogom. Međusobno upoznavanje i vođenje dijaloga s drugim i drugačijim pomoći će nam da jedni druge više poštujemo i priznajemo jedni drugima pravo na drugačiju kulturu, običaje i slično.

Nakon konzula za kulturu, govorio je ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini, nj.e. Seyyed Hossein Rajabi. On se u svome govoru osvrnuo na aktuelnu strukturu međunarodnog poretka i kazao: Neke svjetske sile, oslanjajući se na finansijske, vojne i medijske resurse sebe smatraju zakonodavcem međunarodnog poretka kojemu nameću vlastite odluke i mišljenja, bez konsultiranja sa preostalih dvje stotine zemalja u svijetu. S druge strane, ekonomska i socijalna nejednakost u pojedinačnim društvima kao i na razini Međunarodne zajednice također su faktori nastanka i širenja nasilja u svijetu. Samo 0.7% svjetskog stanovništva posjeduje čak 41% ukupnog svjetskog bogatstva, dok 68.7% stanovništva raspolaže sa tek 3% ukupnog svjetskog bogatstva. Produbljivanje klasnih razlika i jaza između malog broja bogatih i velikog broja siromašnih, kao i enormno različiti životni standardi u razvijenim i zemljama tzv. Trećeg svijeta, značajno doprinose nasilju.

Prof.dr. Šefket Krcić (Univerzitet u Novom Pazaru) pozdravio je skup u svojstvu izaslanika predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji. Profesor Krcić je izrazio zadovoljstvo organiziranjem jednog ovakvog skupa i u svome kratkom obraćanju podsjetio na važnost vraćanja klasicima filozofskoga mišljenja Istoka i Zapada, od Ibn Sine do Kanta.

Enver Alibegović, predsjednik Društva bosanskohercegovačko-iranskog prijateljstva, u svom je pozdravnom govoru naglasio kako je u svijetu stvorena sasvim pogrešna slika o Iranu koji se može smatrati najvećom žrtvom ekstremizma, a ne njegovim izvorom i pomagačem. Alibegović je spomenuo i iranski nuklearni program kao stvarnu mirnodopsku potrebu te zemlje koja je još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća suočena s nedostatkom električne energije.

Akademik Vladimir Premec na početku se prisjetio teze o jedinstvu modernog svijeta koju smatra inspirativnom i jednako tajnovitom. Potom je akademik Premec citirao jednog starogrčkog mudraca koji je kazao: “Sila silu rađa”, ali i onu Heraklitovu “Rat je otac svih bića”, izrazivši vlastito protivljenje ovoj potonjoj. U nastavku svoga izlaganja Premec je napomenuo kako nasilje nema ničega zajedničkog ni sa jednom religijom na svijetu, te dodao kako osobno, uprkos svim postojećim teškoćama, suprotstavljenostima, trkama u naoružavanju i sl, ipak vjeruje u jedinstvo modernog svijeta. “U tom jedinstvenom i otvorenom svijetu Iran, to otvoreno kažem, zauzima počasno mjesto”, rekao je akademik Premec.

Profesor Mehmedalija Hadžić svoje je izlaganje započeo riječima: “Biti čovjekom ispred je onoga biti muslimanom”, a onda citirao riječi imama Ali ibn Ebi Taliba koji je kazao: “Svijet će preživjeti s pravdom i poricanjem (al kufr – nevjerstvo), ali neće preživjeti s nepravdom i vjerovanjem (pokornosti – al islam).” Profesor Hadžić u nastavku se založio za dizanje glasa protiv svake vrste nasilja i ektremizma, pozivajući na razgovor utemeljen na uzajamnom povjerenju, ali razgovor kojeg prvo svi sa samim sobom moramo početi voditi. Potcrtao je i važnost prevazilaženja postojećih predrasuda, kao i potrebu zapitanosti o tome kako promatrati pojave i suprotstaviti se nasilju onih što silom svoje mišljenje nameću. Poseban akcenat profesor Hadžić stavio je na ljudsko dostojanstvo kao neotuđivo pravo svakog čovjeka.

Gospođa Leyla Osanlou, sudinica i pravni ekspert iz Irana, govorila je o ulozi žene i porodice u prevenciji socijalne delinkvencije naglasivši kako su žene širom svijeta svakodnevno izložene različitim oblicima emocionalnog, tjelesnog, seksualnog nasilja. U nastavku je gospođa Osanlou potcrtala kako razvoj, industrijalizacija, kao ni usvajanje brojnih zakona i konvencija, nisu učinili položaj žene boljim. Danas je, naime, trgovina ljudima (a dominantan procenat žrtava ove pošasti su žene) treći najunosniji biznis u svijetu, odmah poslije krijumčarenja oružja i droge. Gospođa Osanluo govorila je i o ulozi prodičnog ozračja, pravičnbosti i reda u porodici, u formiranju i njegovanju zdrave, uređene i pravične zajednice – zajednice bez nasilja.

Profesor Marko P. Đurić govorio je o religijskom, kršćanskom i islamskom, fundamentalizmu, koji do duše jest nastao kao svojevrsna reakcija na sekularističke težnje usmjerene ka protjerivanju religije iz svih sfera života, ali koji danas porađa različite oblike ekstremizma i nasilja. Fundamentalističke interpretacije religijskih učenja priječe put racionalnom i tolerantnom razumijevanju vjere i religije. Prema Đuriću, netolerantan je svako onaj ko misli da posjeduje istinu. U nastavku, profesor Đurić upozorava na virus teološkog radikalizma, naglašavajući kako islam i hrišćanstvo povezuje istinska vjera u Jednoga Boga, te ističe da ekstremizam nije imanentan izvornom islamskom biću.

Alem ef. Crnikć, glavni imam Medžlisa IZ u Sisku (R. Hrvatska) govorio je o međureligijskom dijalogu u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na konkretne modele i oblike ekumenskog rada u Sisku. Efendija Crnikić je posebno akcentirao dijalog kao potrebu sa mladima gdje se mogu korigirati stereotipi i predrasude koje imaju o drugačijima i različitima.

Dr. Samir Beglerović (FIN, Sarajevo) bio je spriječen osobno sudjelovati u radu Simpozija, ali je u završnom dijelu Prvog panela moderator Nermin Hodžić pročitao glavninu njegovoga ekspozea iz kojeg donosimo njegov uvodni dio:

“S ciljem naglašavanja važnosti razumijevanja značenja koja se nalaze, na neki način potisnuta, iza fenomena „nasilja“ i „ekstremizma“, a u odnosu na njihovo puko jezičko oslovljavanje, pisani râd naznačio je pitanja savremenog religijskog identiteta, globalnog kapitalizma i slobodnog tržišta, geopolitičkih projekata euroatlantskih integracija i euroazije, te važnost slobodnog teološkog promišljanja. Osnovno polazište ovoga pristupa je upitanost: Ima li uopće smisla danas govoriti o religioznom razumijevanju svijeta, kada je utjecaj religioznog, vjerovatno, na samome dnu liste realnih faktora koji utječu na proces re/definiranja čovjeka, na formiranje savremenoga društva, te odnosa među ljudima? “

Prof.dr. Mirko Pejanović, prvi izlagač u Drugom panelu govorio je o etničkom nacionalizmu i nasilju na primjeru Bosne i Hercegovine 1992-95., ponudivši svoje viđenje geneze raspada bivše Jugoslavije i uloge etničkog naconalizjma u tom procesu, kao i u ratu kao rezultatu namjere da se nasilnim putem spriječi realizacija volje većine bh.građana iskazane na referendum o nezavisnoti. Profesor Pejanović put stabilizacije razvoja bh. društva vidi u ubrzavanju integriranja Bosne I Hercegovine u EU i NATO, što zvanično i jeste strateška opredijeljenost Predsjedništva I Parlamentarne skupštine BiH.

Zlatko Dizdarević u svome izlaganju pod naslovom „Nasilje i ekstremizam kao projekat“ naglasio je da oblikovanje koliko-toliko pune slike o korjenima, kontekstu, politikama i posljedicama zbivanja u svijetu poklopljenom nasiljem i ekstremizmom, iziskuje uzimanje u obzir nekoliko nivoa. „Prvi nivo“, kaže Dizdarević, „sadržan je u činjenici potpuno urušenog i praktično redefinisanog sistema vrijednosti, u odnosu na realnost druge polovine minulog stoljeća“. Drugi je nivo, prema Dizdareviću, određen težnjom ka definiranju globalizacije kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Treći je regionalni nivo na kojem se tragom istorijskih razlika, sukoba nadmetanja, neslaganja i strasti, što vjerskih i etničkih, što ideoloških, političkih i drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za nasilje i ekstremizam. Četvrti, lokalni, nivo uvjetovan je pojedinačnim obilježjima svakog naroda i zemlje, realnostima života zajednice, ali i još više, realnostima života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog. Dizdarević je u nastavku svoga izlaganja elaborirajući prethodne teze kroz navođenje konkretnih primjera pokazao kako na četiri spomenuta nivoa funkcionira realizacija neoimperijalnih ciljeva korporacija i multinacionalnih kompanija koje gaze nacionalna prava i suverenitete, a o pravima pojedinca je suvišno i govoriti. „zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa.“, rekao je Dizdarević i dodao: „Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Teško je naći bolji osnov za promociju nasilja i ekstremizma.“ U nastavku je Dizdarević govorio o Bliskom istoku kao tipičnom primjeru regionalnog djelovanja spomenutog mehanizma koji dobrano koristi otvaranje starih rana, podstrekivanje vjerskih i etničkih strasti, izmišljanje građanskih ratova i sl. „Prvo Bliski istok, potom Afrika, pa Iran, onda Rusija sa zabacivanjem oka na srednji i Daleki istok, projekat su sile kojoj je ekstremizam potreban“, rekao je Dizdarević. Pri kraju svoga izlaganja potcrtao je kako se sve gore spomenuto najbrutalnije prelama na lokalnom nivou gdje je sve više riječ o problemu socijalne patologije koja „korporaciju ne interesuje“. „Smrt je“, kaže Dizdarević, „postala biznis, a ne briga za život.“Na kraju, Dizdarević je naglasio kako zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije, već proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituisanja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima, koji su silu u realizaciji svojih interesa stavili ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih. „ Da bi bilo bolje, potrebna nam je pamet druge vrste koja, nažalost, danas ne vlada svijetom“, zaključio je Dizdarević.

Gsopođa Maryam Rezaeian (Univerzitet u Teheranu) govorila je na temu “Sigurnost životne sredine u svijetu bez nasilja”. Ovdje donosimo zaključnio njenog izlaganja: Ne treba zaboraviti da je za održivi razvoj potrebna održiva životna sredina. Sa druge strane, životna sredina je i sama okvir za mir i sigurnost. Isto kao što, ukoliko ne bude mira i sigurnosti, životna sredina dolazi u ozbiljnu opasnost. U konačnici životna sredina, održivi razvoj i održivi mir mogu se uporediti sa uglovima trougla koji obezbjeđuje sigurnu i odgovarajuću sredinu za čovjeka. I čovjek u takvoj odgovarajućoj sredini može postići smiraj i ostvariti svoje davne ideale i želje i dosegnuti do svog idealnog života. Na kraju, treba da znamo da poduzete međunarodne aktivnosti u pravcu sučeljavanja sa nasiljem nad životnom sredinom, mada su dobile pravni okvir kroz usvajanje brojnih dokumenta kao što su „Deklaracija iz Štokholma“, „Deklaracija iz Ria“ i „Univerzalna povelja o zaštiti prirode“, još uvijek nisu dobile globalno priznanje kao obavezujuće norme međunarodnog prava. Zbog toga je stvaranje međusobnog razumijevanja među ljudima u smislu da se nasilje protiv životne sredine tretira kao „zajednička prijetnja čovječanstvu“ jedna od obaveza koju publicisti, mediji i političari trebaju isticati i stvarati uvjete uzajamne saradnje s ciljem stvaranja svijeta bez nasilja u svim njegovim dimenzijama. S nadom u svijet bez nasilja...

Mr Emir Hadžikadunić (Internacionalni univerzitet u Sarajevu) u svome se izlaganju osvrnuo na zalaganje i incijativu iranskog predsjednika dr. Rouhanija koji je u UN-u izdejstvovao usvajanje Rezolucije o zalaganju za svijet bez nasilja i ekstremizma, ali i na neke ranije inicijative Turske i Malezije. Vsa ova multiolateralna zalaganja i inicijative, prema Hadžikadunićevom mišljenju, mogu biti od koristi u prevazilaženju postojećeg stanja i napetosti u svijetu. S pojavom ekstremizma i nasilja treba se ozbilno suočiti i na lokalnom i na globalnom planu.

Mr. Miroslav Živanović (Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu) na početku svoga izlaganja podsjetio je kako se današnji dan (10. Decembar) obilježva kao dan ljudskih prava te ovaj Simpozij korespondira i s tim datumom. U nastavku je Živanović kazao da zajednice koje tolerišu nasilje ne mogu napredovati u pogledu ljudskih prava. Potom je naglasio značaj obrazovanja i djelovanja kroz obrazovne institucije i druge oblike edukacije kako bismo odgajali i obrazovai generacije koje će se vratiti na humanističke vrijednosti. Pri tome se, kaže, Živanović, ne smijemo zadržati na postojećem sistemu međunarodnog poretka (UN) već je neophodno razvijati i nove oblike i globalne mreže. Ipak, polazište je svakako na osobnoj ravni, potom u porodici i na lokalnom nivou. Živanović je svoje izlaganje završio rečenicom koja na izvjestan način sublimira sve što je kazano na današnjem Simpoziju: Jedinstvo modernog svijeta gradimo poštujući ljudsko dostojanstvo koje je bit svega, boreći se protiv nasilja u svakom obliku, a naročito onoga koje se dešava u porodici i nasilja nad ženama, jako se suprotstavljajući ekstremizmu tako što ćemo voditi dijalog, među kulturama, religijama, državama, politikama, interesima, supružniciima i djecom.

Posljednji izlagač Drugog panela bio je dr. Rouhollah Ghaderi Kangavari, direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“ u Sarajevu. Donosimo zaključni dio njegovoga izlaganja: „Sukladno ovome, u onoj mjeri u kojoj se terorizam osuđuje, odbacuje i ne prihvata, u istoj toj mjeri se otpor potvrđuje i prihvata u međunarodnom pravu, kao i kod svih neovisnih, osviještenih i probuđenih savjesti. Temeljem ovoga vjerovanje u otpor dovelo je do formiranja jezgra otpora i oslobodilačkih pokreta. Preciznije kazano, oslobodilački pokreti su primjer opredmećenja otpora. Naravno, distanca i granica između otpora i terorizma ovisi o „ciljevima“ i „sredstvima“ koja se koriste, tj. o metodu ratovanja. Ili, na temelju kur'anskih naučavanja rascjep i granicu između terorizma i otpora čini jedino ubijanje nevinih ljudi. Jer čovjek nema pravo da nekome kome je Bog podario život oduzima to njegovo pravo nasilno, bez milosti i ikakva razloga. Posvema je jasno da religija koja toliku vrijednost i poštovanje pridaje čovjeku i ubistvo samo jedne osobe tretira kao ubistvo ljudskog roda ne ostavlja prostor za bilo kakvo opravdavanje terora i prirodno da terorizam tu nema polje svog djelovanja.

Terorizam stoga što predstavlja jednu od najpogubnijih, štaviše najopasnijih prijetnji po međunarodni mir i sigurnost odbacuje se i osuđuje u svim njegovim formama i pojavama, od koga god dolazio, gdje god i zbog kakvog god cilja i motiva se dešavao. Stoga sam uvijek vjerovao i vjerujem da „cilj koliko god bio legalan i zakonit ne opravdava sredstva“. U islamu cilj odabira sredstvo a ne opravdanje!! Naravno, nijedan cilj i ideal, koliko god svet i uzvišen bio, čak i ukoliko je legalan i zakonit, ne dopušta pribjegavanje svakom oruđu i sredstvu zarad dosezanja postavljenog cilja. Jer, suprotno makijavelističkom učenju „cilj ne opravdava sredstvo“. Preciznije kazano jedan ideal u kojoj god mjeri bio legalan nikada ne može i ne smije biti opravdavan pribjegavanjem terorističkom aktu. Stoga prepoznavanje i službeno priznavanje oslobodilačkih pokreta nikada ne podrazumijeva davanje dozvole terorizmu jer su u osnovi terorizam i otpor dva potpuno odvojena i zasebna pristupa i fenomena.“

Na kraju se prisutnima obratio i prof.dr. Hidajet Repovac ponudivši odgovor na pitanje o uzroku nasilja i ekstremizma u savremenom svijetu: „Gotovo svo nasilje u današnjem svijetu proizilazi iz tendencijskog pada profitne stope.“

Završnu riječ imao je ambasador I.R. Iran u Bosni i Hercegovini, nj.e. Seyyed Hossein Rajabi koji je zahvalio svim učesnicima i svima prisutnima te izrazio spremnost za slična okupljanja i dijalog o aktuelnim temama. Po završetku Simpozija organizatori su priredili i skromnu zakusku, a najavljeno je i publikovanje prezentiranih radova. Uskoro ćete na ovoj stranici imati priliku čitati i opširniji izvještaj sa Simpozija. Valja napomenuti da su u svojstvu suorganizatora Simpozij podržali Grad Sarajevo, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića.

Snimak simpozija https://www.youtube.com/playlist?list=PL0QK2cKYLNBLstL8j-KVbIFj-gSIrLmcs 

2345678910