1Jednodnevni međunaordni simpozij „Svijet bez nasilja i ekstremizma“ održan je u srijedu, 10.12.2014. godine u Sarajevu, u prostorijama Bošnjačkog instituta. Organizatori ovoga simpozija bili su Kulturni centar Ambasade islamske Republike Iran u Sarajevu i Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, a Simpozij su u svojstvu suorganizatora podržali i Grad Sarajevo, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Bošnjački institut – fondacija Adila Zulfikarpašića i Društvo bosanskohercegovačko-iranskog prijateljstva.

Simpozij je otvoren intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i Irana, nakon čega se prisutnima obratio dr. Mohammad Reza Aram, konzul za kulturu Ambasade I.R. Iran u Sarajevu. Gospodin Aram zahvalio se prisutnim na odzivu te u kratkim crtama pojasnio motive organizatora za organiziranje skupa na ovu temu: Jedna od briga savremenog čovjeka svakako su veliki izazovi ekstremizma i nasilnog ponašanja u svijetu. Intelektualna elita svakog naroda i zajednice ima veoma važnu ulogu u bušenju svijesti o tim izazovima i usmjeravanju ka njegovom prevladavanju. Čovjek danas, čini se više nego ikad, ima nasušnu potrebu za razgovorom i dijalogom. Međusobno upoznavanje i vođenje dijaloga s drugim i drugačijim pomoći će nam da jedni druge više poštujemo i priznajemo jedni drugima pravo na drugačiju kulturu, običaje i slično.

Nakon konzula za kulturu, govorio je ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini, nj.e. Seyyed Hossein Rajabi. On se u svome govoru osvrnuo na aktuelnu strukturu međunarodnog poretka i kazao: Neke svjetske sile, oslanjajući se na finansijske, vojne i medijske resurse sebe smatraju zakonodavcem međunarodnog poretka kojemu nameću vlastite odluke i mišljenja, bez konsultiranja sa preostalih dvje stotine zemalja u svijetu. S druge strane, ekonomska i socijalna nejednakost u pojedinačnim društvima kao i na razini Međunarodne zajednice također su faktori nastanka i širenja nasilja u svijetu. Samo 0.7% svjetskog stanovništva posjeduje čak 41% ukupnog svjetskog bogatstva, dok 68.7% stanovništva raspolaže sa tek 3% ukupnog svjetskog bogatstva. Produbljivanje klasnih razlika i jaza između malog broja bogatih i velikog broja siromašnih, kao i enormno različiti životni standardi u razvijenim i zemljama tzv. Trećeg svijeta, značajno doprinose nasilju.

Prof.dr. Šefket Krcić (Univerzitet u Novom Pazaru) pozdravio je skup u svojstvu izaslanika predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji. Profesor Krcić je izrazio zadovoljstvo organiziranjem jednog ovakvog skupa i u svome kratkom obraćanju podsjetio na važnost vraćanja klasicima filozofskoga mišljenja Istoka i Zapada, od Ibn Sine do Kanta.

Enver Alibegović, predsjednik Društva bosanskohercegovačko-iranskog prijateljstva, u svom je pozdravnom govoru naglasio kako je u svijetu stvorena sasvim pogrešna slika o Iranu koji se može smatrati najvećom žrtvom ekstremizma, a ne njegovim izvorom i pomagačem. Alibegović je spomenuo i iranski nuklearni program kao stvarnu mirnodopsku potrebu te zemlje koja je još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća suočena s nedostatkom električne energije.

Akademik Vladimir Premec na početku se prisjetio teze o jedinstvu modernog svijeta koju smatra inspirativnom i jednako tajnovitom. Potom je akademik Premec citirao jednog starogrčkog mudraca koji je kazao: “Sila silu rađa”, ali i onu Heraklitovu “Rat je otac svih bića”, izrazivši vlastito protivljenje ovoj potonjoj. U nastavku svoga izlaganja Premec je napomenuo kako nasilje nema ničega zajedničkog ni sa jednom religijom na svijetu, te dodao kako osobno, uprkos svim postojećim teškoćama, suprotstavljenostima, trkama u naoružavanju i sl, ipak vjeruje u jedinstvo modernog svijeta. “U tom jedinstvenom i otvorenom svijetu Iran, to otvoreno kažem, zauzima počasno mjesto”, rekao je akademik Premec.

Profesor Mehmedalija Hadžić svoje je izlaganje započeo riječima: “Biti čovjekom ispred je onoga biti muslimanom”, a onda citirao riječi imama Ali ibn Ebi Taliba koji je kazao: “Svijet će preživjeti s pravdom i poricanjem (al kufr – nevjerstvo), ali neće preživjeti s nepravdom i vjerovanjem (pokornosti – al islam).” Profesor Hadžić u nastavku se založio za dizanje glasa protiv svake vrste nasilja i ektremizma, pozivajući na razgovor utemeljen na uzajamnom povjerenju, ali razgovor kojeg prvo svi sa samim sobom moramo početi voditi. Potcrtao je i važnost prevazilaženja postojećih predrasuda, kao i potrebu zapitanosti o tome kako promatrati pojave i suprotstaviti se nasilju onih što silom svoje mišljenje nameću. Poseban akcenat profesor Hadžić stavio je na ljudsko dostojanstvo kao neotuđivo pravo svakog čovjeka.

Gospođa Leyla Osanlou, sudinica i pravni ekspert iz Irana, govorila je o ulozi žene i porodice u prevenciji socijalne delinkvencije naglasivši kako su žene širom svijeta svakodnevno izložene različitim oblicima emocionalnog, tjelesnog, seksualnog nasilja. U nastavku je gospođa Osanlou potcrtala kako razvoj, industrijalizacija, kao ni usvajanje brojnih zakona i konvencija, nisu učinili položaj žene boljim. Danas je, naime, trgovina ljudima (a dominantan procenat žrtava ove pošasti su žene) treći najunosniji biznis u svijetu, odmah poslije krijumčarenja oružja i droge. Gospođa Osanluo govorila je i o ulozi prodičnog ozračja, pravičnbosti i reda u porodici, u formiranju i njegovanju zdrave, uređene i pravične zajednice – zajednice bez nasilja.

Profesor Marko P. Đurić govorio je o religijskom, kršćanskom i islamskom, fundamentalizmu, koji do duše jest nastao kao svojevrsna reakcija na sekularističke težnje usmjerene ka protjerivanju religije iz svih sfera života, ali koji danas porađa različite oblike ekstremizma i nasilja. Fundamentalističke interpretacije religijskih učenja priječe put racionalnom i tolerantnom razumijevanju vjere i religije. Prema Đuriću, netolerantan je svako onaj ko misli da posjeduje istinu. U nastavku, profesor Đurić upozorava na virus teološkog radikalizma, naglašavajući kako islam i hrišćanstvo povezuje istinska vjera u Jednoga Boga, te ističe da ekstremizam nije imanentan izvornom islamskom biću.

Alem ef. Crnikć, glavni imam Medžlisa IZ u Sisku (R. Hrvatska) govorio je o međureligijskom dijalogu u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na konkretne modele i oblike ekumenskog rada u Sisku. Efendija Crnikić je posebno akcentirao dijalog kao potrebu sa mladima gdje se mogu korigirati stereotipi i predrasude koje imaju o drugačijima i različitima.

Dr. Samir Beglerović (FIN, Sarajevo) bio je spriječen osobno sudjelovati u radu Simpozija, ali je u završnom dijelu Prvog panela moderator Nermin Hodžić pročitao glavninu njegovoga ekspozea iz kojeg donosimo njegov uvodni dio:

“S ciljem naglašavanja važnosti razumijevanja značenja koja se nalaze, na neki način potisnuta, iza fenomena „nasilja“ i „ekstremizma“, a u odnosu na njihovo puko jezičko oslovljavanje, pisani râd naznačio je pitanja savremenog religijskog identiteta, globalnog kapitalizma i slobodnog tržišta, geopolitičkih projekata euroatlantskih integracija i euroazije, te važnost slobodnog teološkog promišljanja. Osnovno polazište ovoga pristupa je upitanost: Ima li uopće smisla danas govoriti o religioznom razumijevanju svijeta, kada je utjecaj religioznog, vjerovatno, na samome dnu liste realnih faktora koji utječu na proces re/definiranja čovjeka, na formiranje savremenoga društva, te odnosa među ljudima? “

Prof.dr. Mirko Pejanović, prvi izlagač u Drugom panelu govorio je o etničkom nacionalizmu i nasilju na primjeru Bosne i Hercegovine 1992-95., ponudivši svoje viđenje geneze raspada bivše Jugoslavije i uloge etničkog naconalizjma u tom procesu, kao i u ratu kao rezultatu namjere da se nasilnim putem spriječi realizacija volje većine bh.građana iskazane na referendum o nezavisnoti. Profesor Pejanović put stabilizacije razvoja bh. društva vidi u ubrzavanju integriranja Bosne I Hercegovine u EU i NATO, što zvanično i jeste strateška opredijeljenost Predsjedništva I Parlamentarne skupštine BiH.

Zlatko Dizdarević u svome izlaganju pod naslovom „Nasilje i ekstremizam kao projekat“ naglasio je da oblikovanje koliko-toliko pune slike o korjenima, kontekstu, politikama i posljedicama zbivanja u svijetu poklopljenom nasiljem i ekstremizmom, iziskuje uzimanje u obzir nekoliko nivoa. „Prvi nivo“, kaže Dizdarević, „sadržan je u činjenici potpuno urušenog i praktično redefinisanog sistema vrijednosti, u odnosu na realnost druge polovine minulog stoljeća“. Drugi je nivo, prema Dizdareviću, određen težnjom ka definiranju globalizacije kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Treći je regionalni nivo na kojem se tragom istorijskih razlika, sukoba nadmetanja, neslaganja i strasti, što vjerskih i etničkih, što ideoloških, političkih i drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za nasilje i ekstremizam. Četvrti, lokalni, nivo uvjetovan je pojedinačnim obilježjima svakog naroda i zemlje, realnostima života zajednice, ali i još više, realnostima života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog. Dizdarević je u nastavku svoga izlaganja elaborirajući prethodne teze kroz navođenje konkretnih primjera pokazao kako na četiri spomenuta nivoa funkcionira realizacija neoimperijalnih ciljeva korporacija i multinacionalnih kompanija koje gaze nacionalna prava i suverenitete, a o pravima pojedinca je suvišno i govoriti. „zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa.“, rekao je Dizdarević i dodao: „Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Teško je naći bolji osnov za promociju nasilja i ekstremizma.“ U nastavku je Dizdarević govorio o Bliskom istoku kao tipičnom primjeru regionalnog djelovanja spomenutog mehanizma koji dobrano koristi otvaranje starih rana, podstrekivanje vjerskih i etničkih strasti, izmišljanje građanskih ratova i sl. „Prvo Bliski istok, potom Afrika, pa Iran, onda Rusija sa zabacivanjem oka na srednji i Daleki istok, projekat su sile kojoj je ekstremizam potreban“, rekao je Dizdarević. Pri kraju svoga izlaganja potcrtao je kako se sve gore spomenuto najbrutalnije prelama na lokalnom nivou gdje je sve više riječ o problemu socijalne patologije koja „korporaciju ne interesuje“. „Smrt je“, kaže Dizdarević, „postala biznis, a ne briga za život.“Na kraju, Dizdarević je naglasio kako zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije, već proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituisanja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima, koji su silu u realizaciji svojih interesa stavili ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih. „ Da bi bilo bolje, potrebna nam je pamet druge vrste koja, nažalost, danas ne vlada svijetom“, zaključio je Dizdarević.

Gsopođa Maryam Rezaeian (Univerzitet u Teheranu) govorila je na temu “Sigurnost životne sredine u svijetu bez nasilja”. Ovdje donosimo zaključnio njenog izlaganja: Ne treba zaboraviti da je za održivi razvoj potrebna održiva životna sredina. Sa druge strane, životna sredina je i sama okvir za mir i sigurnost. Isto kao što, ukoliko ne bude mira i sigurnosti, životna sredina dolazi u ozbiljnu opasnost. U konačnici životna sredina, održivi razvoj i održivi mir mogu se uporediti sa uglovima trougla koji obezbjeđuje sigurnu i odgovarajuću sredinu za čovjeka. I čovjek u takvoj odgovarajućoj sredini može postići smiraj i ostvariti svoje davne ideale i želje i dosegnuti do svog idealnog života. Na kraju, treba da znamo da poduzete međunarodne aktivnosti u pravcu sučeljavanja sa nasiljem nad životnom sredinom, mada su dobile pravni okvir kroz usvajanje brojnih dokumenta kao što su „Deklaracija iz Štokholma“, „Deklaracija iz Ria“ i „Univerzalna povelja o zaštiti prirode“, još uvijek nisu dobile globalno priznanje kao obavezujuće norme međunarodnog prava. Zbog toga je stvaranje međusobnog razumijevanja među ljudima u smislu da se nasilje protiv životne sredine tretira kao „zajednička prijetnja čovječanstvu“ jedna od obaveza koju publicisti, mediji i političari trebaju isticati i stvarati uvjete uzajamne saradnje s ciljem stvaranja svijeta bez nasilja u svim njegovim dimenzijama. S nadom u svijet bez nasilja...

Mr Emir Hadžikadunić (Internacionalni univerzitet u Sarajevu) u svome se izlaganju osvrnuo na zalaganje i incijativu iranskog predsjednika dr. Rouhanija koji je u UN-u izdejstvovao usvajanje Rezolucije o zalaganju za svijet bez nasilja i ekstremizma, ali i na neke ranije inicijative Turske i Malezije. Vsa ova multiolateralna zalaganja i inicijative, prema Hadžikadunićevom mišljenju, mogu biti od koristi u prevazilaženju postojećeg stanja i napetosti u svijetu. S pojavom ekstremizma i nasilja treba se ozbilno suočiti i na lokalnom i na globalnom planu.

Mr. Miroslav Živanović (Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu) na početku svoga izlaganja podsjetio je kako se današnji dan (10. Decembar) obilježva kao dan ljudskih prava te ovaj Simpozij korespondira i s tim datumom. U nastavku je Živanović kazao da zajednice koje tolerišu nasilje ne mogu napredovati u pogledu ljudskih prava. Potom je naglasio značaj obrazovanja i djelovanja kroz obrazovne institucije i druge oblike edukacije kako bismo odgajali i obrazovai generacije koje će se vratiti na humanističke vrijednosti. Pri tome se, kaže, Živanović, ne smijemo zadržati na postojećem sistemu međunarodnog poretka (UN) već je neophodno razvijati i nove oblike i globalne mreže. Ipak, polazište je svakako na osobnoj ravni, potom u porodici i na lokalnom nivou. Živanović je svoje izlaganje završio rečenicom koja na izvjestan način sublimira sve što je kazano na današnjem Simpoziju: Jedinstvo modernog svijeta gradimo poštujući ljudsko dostojanstvo koje je bit svega, boreći se protiv nasilja u svakom obliku, a naročito onoga koje se dešava u porodici i nasilja nad ženama, jako se suprotstavljajući ekstremizmu tako što ćemo voditi dijalog, među kulturama, religijama, državama, politikama, interesima, supružniciima i djecom.

Posljednji izlagač Drugog panela bio je dr. Rouhollah Ghaderi Kangavari, direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“ u Sarajevu. Donosimo zaključni dio njegovoga izlaganja: „Sukladno ovome, u onoj mjeri u kojoj se terorizam osuđuje, odbacuje i ne prihvata, u istoj toj mjeri se otpor potvrđuje i prihvata u međunarodnom pravu, kao i kod svih neovisnih, osviještenih i probuđenih savjesti. Temeljem ovoga vjerovanje u otpor dovelo je do formiranja jezgra otpora i oslobodilačkih pokreta. Preciznije kazano, oslobodilački pokreti su primjer opredmećenja otpora. Naravno, distanca i granica između otpora i terorizma ovisi o „ciljevima“ i „sredstvima“ koja se koriste, tj. o metodu ratovanja. Ili, na temelju kur'anskih naučavanja rascjep i granicu između terorizma i otpora čini jedino ubijanje nevinih ljudi. Jer čovjek nema pravo da nekome kome je Bog podario život oduzima to njegovo pravo nasilno, bez milosti i ikakva razloga. Posvema je jasno da religija koja toliku vrijednost i poštovanje pridaje čovjeku i ubistvo samo jedne osobe tretira kao ubistvo ljudskog roda ne ostavlja prostor za bilo kakvo opravdavanje terora i prirodno da terorizam tu nema polje svog djelovanja.

Terorizam stoga što predstavlja jednu od najpogubnijih, štaviše najopasnijih prijetnji po međunarodni mir i sigurnost odbacuje se i osuđuje u svim njegovim formama i pojavama, od koga god dolazio, gdje god i zbog kakvog god cilja i motiva se dešavao. Stoga sam uvijek vjerovao i vjerujem da „cilj koliko god bio legalan i zakonit ne opravdava sredstva“. U islamu cilj odabira sredstvo a ne opravdanje!! Naravno, nijedan cilj i ideal, koliko god svet i uzvišen bio, čak i ukoliko je legalan i zakonit, ne dopušta pribjegavanje svakom oruđu i sredstvu zarad dosezanja postavljenog cilja. Jer, suprotno makijavelističkom učenju „cilj ne opravdava sredstvo“. Preciznije kazano jedan ideal u kojoj god mjeri bio legalan nikada ne može i ne smije biti opravdavan pribjegavanjem terorističkom aktu. Stoga prepoznavanje i službeno priznavanje oslobodilačkih pokreta nikada ne podrazumijeva davanje dozvole terorizmu jer su u osnovi terorizam i otpor dva potpuno odvojena i zasebna pristupa i fenomena.“

Na kraju se prisutnima obratio i prof.dr. Hidajet Repovac ponudivši odgovor na pitanje o uzroku nasilja i ekstremizma u savremenom svijetu: „Gotovo svo nasilje u današnjem svijetu proizilazi iz tendencijskog pada profitne stope.“

Završnu riječ imao je ambasador I.R. Iran u Bosni i Hercegovini, nj.e. Seyyed Hossein Rajabi koji je zahvalio svim učesnicima i svima prisutnima te izrazio spremnost za slična okupljanja i dijalog o aktuelnim temama. Po završetku Simpozija organizatori su priredili i skromnu zakusku, a najavljeno je i publikovanje prezentiranih radova. Uskoro ćete na ovoj stranici imati priliku čitati i opširniji izvještaj sa Simpozija. Valja napomenuti da su u svojstvu suorganizatora Simpozij podržali Grad Sarajevo, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića.

Snimak simpozija https://www.youtube.com/playlist?list=PL0QK2cKYLNBLstL8j-KVbIFj-gSIrLmcs 

2345678910


U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!

 

 

Govor Nj.E. Seyed Hossein Rajabi,

ambasadora Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini

 

 

 

 

Pozicija ideje ״Svijet bez nasilja i ekstremizma״ u principima vanjske politike Islamske Republike Iran

 

 

 

Dame i gospodo, uvaženi auditorijume,

 

Velika mi je čast što sam danas kao ambasador Islamske Republike Iran prisutan među vama, istraživačima i intelektualcima iz Bosne i Hercegovine. Namjera mi je da u kratkom vremenu koje mi je stavljeno na raspolaganje, kažem nešto o temi ״Svijet bez nasilja i ekstremizma״ koje za vas, koji ste na svojoj koži iskusili period krvavih i užasnih ratova tokom devedesetih godina proteklog stoljeća, nije neka nepoznanica. Mir i spokoj su pitanje koje je danas više nego ikada potrebno svijetu, no, zbog zloupotrebe međunarodnog poretka i zanemarivanja prava drugih od strane nekih svjetskih sila te s druge strane zbog egoizma i ravnodušnosti tih istih sila prema prirodnim resursima i Božjim blagodatima, ovo važno pitanje se predstavlja kao neostvarivo. Svijet bez nasilja i ekstremizma je pitanje koje će, ukoliko se ostvari, biti uvod za svjetski mir i komfornost svih ljudskih bića.

 

Uzroci nasilja u svijetu

 

Dopustite da na samom početku govorim o uzrocima i faktorima nasija u svijetu. Nažalost, ustroj i odnos moći u današnjem svijetu doprinose povećanju nasilja, a ekstremizam se reproducira u njihovoj suštini. Nema nijednog mjesta u svijetu koje nije svjedok ekstremizma i težnje ka nasilju. Već stoljećima traju napori i borba čovjeka za promjenu ovog stanja. Svijet je zbog ove borbe, koja je čovjekovu životnu sredinu na planeti Zemlji dovela u veliku opasnost, pretrpio ogromne materijalne i ljudske gubitke. Sada smo svjedoci da je i pored ovih opasnosti, proces donošenja odluka u svijetu usmjeren protiv pacifizma i širenja mira. Danas se kolonizatorske politike i pogledi kao i kompleks superiornosti u svjetskim odnosima ubrajaju u jasne primjere nasilja.

Nažalost, neke svjetske sile, oslanjanjem na financijske, vojne i medijske resurse, sebe smatraju vlasnikom i zakonodavcem međunarodnog poretka te same, bez konsultovanja sa drugih dvjesto zemalja svijeta, određuju norme koje vladaju međunarodnim poretkom. Naravno, sam ovaj diktatorski i pogled baziran na težnji ka moći jeste faktor jačanja osjećanja i ideja otpora kod drugih što na koncu dovodi do izbijanja nasilja.

Ekonomsko-socijalna neravnopravnost unutar nacionalnih društava i međunarodne zajednice jeste još jedan od uzroka pojave nasilja. Obratite pažnju na sljedeće podatke: prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma, 0.07 % svjetske populacije gospodari sa 41 % svjetskog bogatstva dok 68.7 % svjetske populacije raspolaže sa samo 3 % od sveukupnog svjetskog bogatstva. Prema tome, rast razlike između bogatih i siromašnih u svijetu kao i očigledni jaz između standarda života u razvijenim zemljama i zemljama Trećeg svijeta su, također, uzroci rasta nasilja. S tim u vezi, vlade kao moćne institucije (na nacionalnom nivou) i transnacionalne organizacije, poput Organizacije ujedinjenih naroda (na niovu međudržavnih odnosa), koje imaju ozbiljnu i osnovnu zadaću da osiguraju jednakopravnost i otklone ugnjetavanje, danas imaju samo protokolarnu funkciju.

Čovjekovo uplitanje u sistem prirode u svrhu profiterskog i eksploatisanja koje se kosi sa normama i zakonitostima životne sredine, predstavlja još jedan vid nasilja u današnjem svijetu. Nažalost, s tim u vezi, pojedine zemlje, oslanjanjem na znanje i modernu opremu (čija je tehnologija izrade i upotrebe pod monopolom tih istih zemalja) i rasprostranjenim uništavanjem životne sredine te remećenjem prirodnog ciklusa života, nastoje ostvariti što veći profit i s druge strane, nanijeti štetu drugim zemljama. Gradnja brana, uništenje šuma i pašnjaka, emisije stakleničkih plinova, nepoštivanje sporazuma o životnoj sredini poput sporazuma Kjoto, te na desetine drugih slučajeva su primjeri okrutnog eksploatisanja prirodne sredine, a što na koncu nanosi ogromne štete prirodi i izaziva proteste siromašnih i slabo razvijenih društava. I ovo je, također, jedan od vidova rasta nasilja u svijetu.

Nasilje nad ženama i djecom je još jedan vid skrivenog nasilja u današnjem svijetu. U stanju kada je Bog sve ljude stvorio jednakim i muškarcima i ženama podario ravnopravno dostojanstvo i dignitet, mi se suočavamo su različitim vidovima nasilja nad ženama. Instrumentalizacija žena u kulturi i ekonomiji, seksualno ropstvo i trgovina ženama i djecom te nezaštićenost žena i djece tokom vjerskih i etničkih ratova u raznim dijelovima svijeta, predstavljaju jasan primjer nepravde.

 

Dame i gospodo,

 

Implementacija politike organiziranog haosa od strane nekih sila, okorištavanje politikom ''zavadi pa vladaj'' koje čine stari kolonizatori te prisustvo radikalnih struja koje, uz netačno i nerealno tumačenje religije te udaljavanjem od stvarnosti i osnovnih učenja religija, pribjegavaju rasizmu, organiziranom državnom nasilju i razdoru, također, spadaju u uzroke pojave nasilja u svijetu.

Također, tumačenja vjerskih pojmova koja izazivaju rast nasilja dovode do teoretizacije ekstremizma kod sljedbenika različitih religija, davanja legitimiteta istom i njegova prakticiranja. Ovo pitanje nije ništa novo niti se odnosi na neku određenu religiju. Svijet je i u ranijim periodima na ovom polju iskusio ratove i krvave događaje čiji su jasni primjeri krstaški ratovi i vjerski ratovi u Evropi. S obzirom na informiranost auditorijuma o povijesti Evrope i religijama, ja nemam namjeru ulaziti u prošlost i njene detalje. No, treba da podsjetim da radikalno tumačenje vjere već godinama predstavlja alibi za regionalno nasilje, a u raznim dijelovima svijeta, posebno na Bliskom istoku, postalo je instrument implementacije novih kolonizatorskih politika na koje je ukazano na početku. Ti ciljevi su pretvorili region u polje vatre i dima. Rezultat takvog stanja jeste svijet pun nasilja, ekstremizma i ratova i nasuprot tomu, osjećaj sigurnosti je postao najvažnija trenutna čovjekova želja.

Nažalost, pojava devijacijskih misaonih stavova i porast ekstremnih i osobnih ideologija kod nekih navodnih vjerskih vođa jeste alibi za kratkoumne, a za neke druge razlog promoviranja nasilja. No, ovdje je vrijedno napomenuti da su sve nebeske religije vjesnici mira i spokoja i poštivanja drugog i drugačijeg upravo onako kako se u nebeskoj Knjigi nas muslimana-Časnom Kur'anu, u 208. ajetu sure Bekara, kaže: ''O vjernici, živite svi u miru.''

 

Dame i gospodo,

 

Sa žalošću treba reći da pojedni intelektualci, umjesto zalaganja za spas čovjeka od nesigurnosti izazvane nasiljem i ekstremizmom te usmjeravanja političara ka miroljubivom ponašanju, svoju energiju i odlučnost troše na teoretizaciju atmosfere nasilja u okviru ideje sukoba civilizacija te inzistiraju na neuspostavi mira u svijetu radi kulturoloških različitosti i sukoba civilizacija. S tim u vezi, prije otprilike petnaest godina pročuo se glas mira putem ideje dijaloga civilizacija Islamske Republike Iran naspram onih koji teže ratu i raspiruju nasilje te se isti manifestirao poput kočnice naspram ubrzanog kretanja svijeta prema ratu i nasilju. Ideja, bazirana na Božanskom učenju te ravnopravnosti i bratstvu svih ljudskih bića, veoma brzo je prerasla u usvojeni dokument Organizacije ujedinjenih naroda iz 2001. godine.

Iako je taj talas uslijed napada terorističke skupine Al-Kaide na tornjeve blizance u Americi i nasilništva neokonzervatnih huškača na rat doživio komu i nije se ukazala prilika da se čovječanstvo okoristi njegovim plodovima, međutim, sada, nakon jedne decenije obilježene svijetom punim vatre i dima, nezapamćenog nasilja te permanentog kreiranja scenarija vezano za islamofobiju i iranofobiju, na inicijativu dr. Hasana Ruhanija, predsjednika Islamske Republike Iran, ponovo se oglasilo zvono mira pomoću ove zemlje tako da je ideja ''Svijet bez nasilja i ekstremizma'' sa 190 glasova usvojena prošle godine od strane Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda. Ova rezolucija je još jedanput promijenila ravnotežu u korist onih koji istinski žele mir, a na štetu onih koji su naklonjeni ratu, nasilju i ekstremizmu u svijetu. Ukoliko se iskaže sveopća odlučnost međunarodne zajednice za implementaciju ove rezolucije, nesumnjivo, spomenuti dokument može učiniti univerzalnom snagu diskursa usmjerenog protiv nasilja i ekstremizma.

 

Bez sumnje, pozadinu ovog prijedloga treba tražiti u suštini diskursa i vanjske politike umjerenosti Islamske Republike Iran zasnovane na miru i protivljenju nasilju i ekstremizmu. Imajući u vidu kapacitet koji se sada pojavio na svjetskoj sceni da bi se čuo glas mira, mogu se učiniti adekvatni koraci u pravcu pravednog odnosa moći i ostvarenja prava potlačenih naroda. Islamska Republika Iran, oslanjanjem na svoj Ustav koji je proizašao iz islamskih zakona i kulturno-civilizacijskog iskustva starog nekoliko hiljada godina, u svijetu čije se politike i strategija uglavnom oslanjaju na sukob civilizacija, je glasnik dijaloga i suradnje sa kulturom i mišljenjem drugih. Ovo se dešava u trenutku kada svijet prepunjen ekstremizmom, fundamentalizmom i etničkim fanatizmom, teži miroljubivim putevima i stvaranju atmosfere bez nasilja i ekstremizma.

Protivljenje nasilju za diplomaciju i vanjsku politiku Irana nije strategija za promicanje interesa i ciljeva nego ideal za čije se ostvarenje uvijek zalaže i čak zanemaruje svoje interese. Prema tome, slušanje riječi i mišljenja drugih predstavlja prvu stepenicu ka odsustvu nasilja i pomirenju među ljudima, a Iran je tokom svoje povijesti uvijek uz razumijevanje imao suživot sa drugim nacijama. I ovo je jedna istinita povijesna činjenica da Iran u zadnjih 300 godina nikada nije bio začetnik nijednog rata i da se samo branio.

 

Na kraju, smatram potrebnim akcentirati i ovu očiglednu činjenicu da su narodi čak i ako se države zbog svojih interesa ne sustegnu od ponašanja koje vodi nasilju i ne prihvate umjerenost, veoma dobro upoznati s takvom praksom. Danas, ljudi širom svijeta, počev od Sirije i Iraka do Nigerije i Somalije, od Ukrajine do Kosova, od Palestine i Afganistana do Burme i Jemena, su iscrpljeni zbog cunamija nasilja te pozdravljaju misao i prijedlog koji pozivaju na umjerenost i borbu protiv raznih vrsta nasilja.

 

 

Zahvaljujem se na pažnji uvaženom auditorijumu!

 

 

Sarajevo - Bosna i Hercegovina,

 

10. decembar 2014. godine

U ime Stvoritelja Svijeta

 

 


Sigurnost životne sredine u svijetu bez nasilja

 

Environment Security in The Free Violence World

 

Maryam Rezaeian Ramsheh (Mr.sci – Univerzitet Teheran

 

 

Poštovani dame i gospodo;

 

Čista životna sredina, zdravi voda i zrak, plodna zemlja, neke su od velikih Božijih blagodati koje, iz dana u dan, u velikoj mjeri na ovoj našoj planeti nestaju. I samo usputni pogled na stanje životne sredine u svijetu ukazuje na činjenicu da je Zemlja, u posljednjih nekoliko decenija usljed čovjekovih aktivnosti, pretrpjela nenadoknadive štete. Nemar u odnosu na potencijale izdržljivosti životne sredine, neodgovarajuća eksploatacija prirodnih resursa, pohlepa i nasilje čovjeka u iskorištavanju životne sredine i, na kraju nemar, u globalnoj politici u pogledu eksploatacije prirodnih izvora, stvorili su uvjete u kojima su sva društva suočena sa problemima životne sredine: problemima koji nisu posebnost Irana, Bosne, Bliskog istoka ili Balkana, nego predstavljaju ozbiljnu opasnost za cijeli svijet.

To su faktori koji, u ne tako dalekoj budućnosti, mogu suočiti čovječanstvo sa nedostatkom bioloških resursa, uzdrmati države i rezultirati povećanjem nasilja i čak izazvati nacionalne i etničke sukobe. Danas je neophodno da, radi dosezanja do svijeta bez nasilja. obratimo više pažnje faktoru životne sredine.

U ovom kratkom obraćanju nemamo namjeru iznositi teorije ili pravne norme neophodne za obezbjeđenje sigurnosti životne sredine jer smo, manje ili više, sa njima svi upoznati i time smo se bavili u pripremljenom tekstu. Naš cilj u ovom kratkom izlaganju je da, ukazujući na neke postojeće činjenice u dva segmenta; „sigurnost životne sredine u ratovima“ i „sigurnost životne sredine u ljudskom razvoju“, pobudimo Vaše interesovanje za aktuelne opasnosti.

 

Dame i gospodo

U prvom dijelu ukazujemo na potrebu veće pažnje prema „sigurnosti životne sredine u ratovima“. Treba reći da ljudska društva ratne gubitke i štete računaju prebrojavanjem ubijenih i ranjenih, vojnih i civilnih žrtava, devastacije gradova i sela i imovine ljudi i upravo zbog toga je životna sredina uvijek bila zaboravljena žrtva ratova i, nažalost, napredna tehnologija u ratovima pretvorila se u sredstvo za izazivanje većih šteta na životnoj sredini.

Bombardovanje naftnih izvora i hemijskih postrojenja u toku ratova uglavnom rezultiraju nekontroliranim širenjem otrovnih materija i nemjerljivim okolinskim i ekološkim štetama. Kao primjer može se ukazati na prvi rat u Perzijskom zaljevu tokom kojeg je irački režim po naređenju Sadama Huseina samo u jednoj oblasti zapalio 800 kuvajtskih naftnih izvora. Opseg ove katastrofe je bio toliki da se ona spominje kao „okolinski terorizam“ .

Pored ovih slučajeva, korištenje nuklearnog i hemijskog oružja u ratovima je još jedna gorka priča koja se ne može jednostavno zanemariti. Kao primjer može se ukazati na upotrebu atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju u Japanu, prije pola stoljeća, ili na opsežnu upotrebu hemijskog oružja od strane iračkih snaga u ratu protiv Irana čiji su negativni utjecaji na životnu sredinu neprocjenljivi.

Sa druge strane, pored ovih destruktivnih aktivnosti, današnja generacija živi na skladištima razornog atomskog, hemijskog i biološkog oružja; oružjima koja će u slučaju eksplozije ili nemogućnosti kontrole zauvijek uništiti ljude i njihovu životnu sredinu. Ovim problemima treba dodat i minirana područja, upotrebu municije sa osiromašenim uranijumom i stotine drugih destruktivnih utjecaja.

Svijet je do sada bio svjedok mnogih ratova koji su se desili u ime obezbjeđenja sigurnosti, pravde i mira, ali u svim tim ratovima, od samog početka, životna sredina i prirodi izvori su bili tihe žrtve.

Sukobi tokom kojih su ekosistemi pretrpjeli ozbiljne štete a devastacije vodnih i zemaljskih reusrsa i bioraznolikost mogu biti, u ovakvim situacijama, nepovratne ili da se ne nadoknade tek kroz nekoliko generacija. Prema tome neophodno je od međunarodne zajednice i strana u sukobima uporno zahtijevati da se, umjesto sukobu usmjere dijalogu, suzdržanosti i mirnom rješavanju konflikata jer, ukratko, rat i životna sredina nisu ni u kakvoj suglasnosti.

 

Dame i gospodo

U drugom dijelu želimo da ukažemo na opasnost koja je za životnu sredinu opasnija od ratova. Da bi se uništio život na zemaljskoj kugli više nema potrebe za vojnim sukobima i korištenjem rušilačkog oružja koje ima velike destruktivne učinke, nego ukoliko ne promijenimo način života i metode proizvodnje i potrošnje, biti ćemo svjedoci nevjerovatno brzog uništavanja zemaljske kugle, ravnog ratovima ili čak intenzivnijeg od njih. Da bi ukazali samo na jedan dio širokog obima ove krize ukratko ćemo ukazati na opasnosti koje prijete okolini i koje će u bliskoj budućnosti rezultirati globalnim katastrofama;

Pitanje vode: Zbog nepravilnog upravljanja resursima vode, u svijetu svakog dana umire više od 25 hiljada ljudi i otprilike dvije trećine svjetskog stanovništva nema pristup čistoj vodi i to u situaciji kada je mali dio vode na našoj planeti upotrebljiv, a 97 % vode na zemlji čini slana voda okeana i mora.

U vezi zraka treba da znamo da je djelovanje čovjeka klimatske uvjete učinilo toliko nestabilnim da je u domenu stakleničkih gasova trenutni nivo ovih gasova viši od njihovog ukupnog nivoa u prošlih dvadeset miliona godina. Oko polovine gradskog stanovništva u svijetu, znači oko milijardu stanovnika živi u uvjetima visoke koncentracije ugljen dioksida dok je milijardu osoba izloženo drugim vrstama zagađenja. Uništavanje ozonskog omotača u nekim područjima izazvalo je ozbiljnu zabrinutost.

Što se tiče siromaštva treba reći da je prema procjenama UN-a broj siromašnih u svijetu premašio 1,5 milijardu i dvostrana povezanost siromaštva i uništavanja životne sredine, koja se tumači kao „uništavanje ekosistema iz nužde“ od strane siromašnih, također ubrzava uništavanje životne sredine.

U vezi povećanja stanovništva trebamo znati da će broj stanovnika Zemlje do 2050 bilježiti značajno povećanje i dostići će osam i po milijardi. Ovo povećanje stanovništva izazvati će povećanje potreba i shodno tome širu eksploataciju i veći nedostatak prirodnih resursa i možda pojavu više svjetskih sukoba.

Kada je u pitanju odumiranje živih vrsta naučnici predviđaju da će u narednih trideset 20 % biljnih i životinjskih vrsta nestati dok će u narednih sto godina 50 % ovih vrsta zauvijek odumrijeti.

Treba također reći da je samo 22 posto površine Zemlje pogodno za sjetvu, međutim treba istaći da je plodno zemljište u većini dijelova svijeta podložno eroziji i nestajanju. Rezultati naučnih istraživanja također potvrđuju da je 10 do 11 posto plodnog zemljišta u svijetu zagađeno u tolikoj mjeri da je njegovo ponovno oživljavanje otprilike nemoguće.

Dame i gospodo

Ovo što je izrečeno predstavlja kratak pregled destrukcija kojima je izložena naša životna sredina usljed ljudskih aktivnosti koje su uglavnom produkt razvoja. Zato je logično da države i međunarodne organizacije ozbiljnije posvete pažnju ovom pitanju i ne dozvole da životna sredina bude žrtva razvoja. U vezi s tim Islamska Republika Iran je, pristupajući međunarodnim konvencijama i usvajanjem određenih zakona, poduzela značajne korake. Među njima je posebno značajan član 50 Ustava Irana u kome se jasno kaže: „U Islamskoj Republici očuvanje životne sredine se smatra općom obavezom...Zbog toga su zabranjene ekonomske i druge aktivnosti koje izazivaju zagađenje životne sredine ili njeno nenadoknadivo uništavanje.“

Dame i gospodo

Ne treba zaboraviti da je za održivi razvoj potrebna održiva životna sredina. Sa druge strane, životna sredina je i sama okvir za mir i sigurnost. Isto kao što, ukoliko ne bude mira i sigurnosti, životna sredina dolazi u ozbiljnu opasnost. U konačnici životna sredina, održivi razvoj i održivi mir mogu se uporediti sa uglovima trougla koji obezbjeđuje sigurnu i odgovarajuću sredinu za čovjeka. I čovjek u takvoj odgovarajućoj sredini može postići smiraj i ostvariti svoje davne ideale i želje i dosegnuti do svog idealnog života.

Na kraju, treba da znamo da poduzete međunarodne aktivnosti u pravcu sučeljavanja sa nasiljem nad životnom sredinom, mada su dobile pravni okvir kroz usvajanje brojnih dokumenta kao što su „Deklaracija iz Štokholma“, „Deklaracija iz Ria“ i „Univerzalna povelja o zaštiti prirode“, još uvijek nisu dobile globalno priznanje kao obavezujuće norme međunarodnog prava. Zbog toga je stvaranje međusobnog razumijevanja među ljudima u smislu da se nasilje protiv životne sredine tretira kao „zajednička prijetnja čovječanstvu“ jedna od obaveza koju publicisti, mediji i političari trebaju isticati i stvarati uvjete uzajamne saradnje s ciljem stvaranja svijeta bez nasilja u svim njegovim dimenzijama.

S nadom u svijet bez nasilja...

 


Izlaganje dr. Rouhollah Ghaderija, direktora Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina”

 

Ljudska sigurnost ; okvir za razumijevanje sadašnjih međunarodnih odnosa

(studija slučaja: Ustav IR Iran)

 

Najtoplije selame upućujem svim prisutnima. Zahvaljujem se onima koji od samog početka prate rad ovog našeg simpozija.

Prema ustaljenoj praksi, na početku izlaganja ću aktualizirati tri pitanja i nastojat ću, bez ulaženja u detalje, dati odgovor na njih. Na kraju ću ponuditi nekoliko prijedloga:

1. Šta se podrazumijeva pod ljudskom sigurnošću?

2. U kakvom su odnosu jačanje ljudske sigurnosti i smanjenje nasilja i ekstremizma?

3. Sumiranje i nekoliko prijedloga

Šta podrazimijevamo pod ljudskom sigurnošću?

Ljudska sigurnost je pojam koji jasno pokazuje da je sveobuhvatna sigurnost čovjeka najvažniji cilj sigurnosne politike na nacionalnoj i međunarodnoj ravni. Na tragu toga ljudska sigurnost podrazumijeva spokoj i osjećaj sigurnosti kod čovjeka u pogledu očuvanja života, materijalnih i duhovnih prava te uživanje temeljnih prava i sloboda. Ljudska sigurnost na temelju izvještaja UNDP –a iz 1994. sadrži različite aspekte, kao: 1. Ekonomska sigurnost (prevazilaženje siromaštva; zadovoljstvo prihodima; zapošljavanje i ukidanje nezaposlenosti; pravednost; odgovarajući ekonomski napredak; politika prosperiteta i postojanje temeljne i sigurne egzistencije za čovjeka); 2. Prehrambena sigurnost (raspolaganje dovoljnim izvorima; odgovarajuća hrana; raspolaganje hranom prvoklasnog kvaliteta; zdrava i dovoljna prehrana; pravedna distribucija hrane); 3. Zdravstvena sigurnost (dostupnost zdravstvenog nadzora; zaštita bolesnika oboljelih od zaraznih bolesti; korištenje zdravih izvora vode; čist zrak; dostupnost zdravstvenim olakšicama; pravilna ishrana; osiguravanje lijekova u dovoljnoj količini; osiguravanje kvalitetnih i raznovrsnih vakcina za članove društva; lak, siguran i jeftin pristup zdravstvenim uslugama; osiguravanje zdravstvenog osiguranja ); 4. Ekološka sigurnost (zaštita od zagađenosti; pristup higijenski ispravnoj i čistoj vodi; povećanje plodnih površina; pošumljavanje; smanjenje zagađenosti zraka; čuvanje životnog okoliša; smanjenje otrovnih gasova); 5. Lična sigurnost (dostojanstvo čovjeka; uživanje ljudskih prava; fizička zaštita od mučenja, rata i zločinačkih napada; nadziranje krivičnih djela i šverca; borba protiv ropstva i prinudnog neplaćenog rada; spriječavanje lošeg ophođenja prema ženama i djeci); 6. Društvena sigurnost (očuvanje tradicionalnih kultura; društvena pravda; besplatno školovanje za sve članove društva; efikasnost obrazovnog sistema i njegova usklađenost sa nacionalnim i lokalnim potrebama; borba protiv etničke diskriminacije, etničkoga genocida, raslojavanja porodice, nestanka jezika i tradicionalnih kultura) 7. Politička sigurnost (polčitičke slobode; legalna prava; poštivanje elementarnih prava; politička stabilnost). Tretiranje ljudskih sigurnosnih kategorija iznova potvrđuje uvažavanje ljudskih prava i humanističkih prava jer je nit spojnica ovoga dvoga, tj. „pravo na život“ temelj ljudske sigurnosti.

Ljudska sigurnost na čovjeka (građanina) motri kao na izvor sigurnosti, ne na vlade ili vladare i u jednom precizinijem značenju radi se o osiguranju nacionalne sigurnosti a ne režimske sigurnosti. Drugim riječima, ljudska sigurnost temelji se na pozitivnom diskursu, ne na negativnom diskursu sigurnosti; tj. na „jačanju efikasnosti vlasti“ i „zadovoljstva ljudi“. Dakle, ljudska sigurnost podrazumijeva fizičku, duhovnu i sigurnost u očuvanju života ljudi, tj. očuvanje ovosvjetovnog napredka i sigurnosti i osiguranje onosvjetovne sreće. Ovo nužno iziskuje jedan monoteistički pogled, ne ateistički.

1. U kakvom su odnosu jačanje ljudske sigurnosti i smanjenje nasilja i ekstremizma?

Odgovor na ovo pitanje iziskuje, prije svega, odgovor na jedno ozbiljnije pitanje, a to je šta je korjen nasilja i ekstremizma?

Generalno uzev, izvor nasilja potječe iz lišavanja ili čak osjećaja lišavanja i oduzimanja. Svaki oblik lišavanja u zavisnosti od vrste, mjerila, razine, jačine i dubine za sobom povlači tri vrste nasilja: „mentalno“, „jezičko“ i „praktično“ nasilje. Dakle, korjen nasilja skriven je u dva generalna elementa: 1. Materijalni i fizički elementi (siromaštvo, nezaposlenost, stanovanje, zdravstvo ...) 2. Duhovni i egzistencijalni elementi (osjećaj poniženosti i odsustva identiteta); treći element (element uplitanja vanjskih faktora).

Kakvu poziciju zauzima ljudska sigurnost u Ustavu IR Iran?

Ustav IR Iran usvojen je temeljem referenduma1979., kao jedan novi politički sistem i temelji se na dva osnovna principa „republikanstvo“ i „islamijet“. Sistem Islamske republike, sukladno Ustavu, je sistem utemeljen na „vjerovanju u dostojanstvo čovjeka i njegovu slobodu“ (član 6, princip II) i „sreći čovjeka u svim ljudskim društvima smatra svojim idealom i nezavisnost i sloboda i vladavina prava i pravednost za sve ljude) (princip 154).

Ustav IR Iran iako je kodificiran i usvojen, ali još uvijek u političkoj književnosti i društvenim istraživanjima se nije na teorijskoj ravni aktualiziralo pitanje čovjekove sigurnosti. Ali u samom Ustavu spostoje principi koji se odnose na ovo (principi 9,12, 13, 14, 19, 20, 22, 23, 24, i 29) (zdravstvena sigurnost); 38 (lična sigurnost; 50 (sigurnost okoliša), a to je iz razloga što se Ustav „nadahnjuje“ božanskim naučavanjima i što vodi računa o čovjekovoj urođenoj prirodi . fitretu.

Princip 9 Ustava ide i dalje od ovoga i opotvrđuje nerazdvojivost ova dva pojma u IR Iran: „U IR Iran ne mogu se razdvojiti sloboda, nezavisnost, jedinstvo i teritorijalna cjelovitost i očuvanje ovoga je dužnost vlade i pripadnika naroda. Nijedan pojedinac ili grupa ili dužnosnik nemaju pravo pod krinkom slobode narušiti političko - ekonomsku i kulturnu nezavisnost, sigurnost i teritorijalni integritet IR Iran i nijedan dužnosnik nema pravo u ime očuvanja nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti negirati legalne slobode“.

Ovaj princip koji potvrđuje da u osnovi ideje Islamske republike su legalizovana prava i nacionalna sigurnost, ukazuje da je u ideji Islamske republike nacionalna sigurnost pojam utemeljen na čovjeku kao na središnjoj osi i stoga korespondira sa generalnom idejom ljudske sigurnosti i njezine relacije sa nacionalnom sigurnosti.i neki drugi principi Ustava (68, 78, 79, 82) govore da u ideji Islamske republike se centralno mjesto daje čovjeku kada se radi o nacionalnoj sigurnosti.

Princip 22 Ustava; „autoritet, život, imovina, prava, stanovanje, posao čovjeka su zaštićeni od ataka osim u slučajevima kada do Ustav dopušta.“ Princip 22 Ustava ljudsku sigurnost osigurava u jednom širem pojmu. Ovaj princip obuhvata različite aspekte uživanja temeljnih prava i sloboda. U principu 22 potvrđuju se lična čovjekova intima (posao, stan), pravna sigurnost (osiguravanje političkih prava), lična sigurnost (fizička, sigurnost imovine), pravna sigurnost (ova sigurnost je detaljnije obrazložeba u principima 34 i 35). Osim toga, princip zakonitosti kažnjavanja (princip 36) i nevinosti (princip 37) osigurava očuvanje pravne sigurnosti građana.

1. Sumiranje i nekoliko prijedloga

Sektaštvo i ekstremizam predstavljaju izazove i prijetnju na globalnoj ravni.

- Nasilje i ekstremizam proizvodi su sektaškog i ekstremističkog intelektualnog sklopa

- Tekfir je proizvod antignostičke, antifilozofske i antiracionalne misli.

- Ekstremisti nastoje umjesto „diskursa zbližavanja i integracije“ ponuditi „diskurs takfira i rascjepkanosti“

- Borba sa ekstremističkom i terorističkom misli je osjetljivija i važnija od borbe sa samim ekstremistima i teroristima.

- Formiranje terorističkih i ekstremnih grupa je veoma jednostavno ali ih je nemohuće kontrolirati. Utemeljitelji i podržavatelji ovih grupa znaju da ih „povijest neće spominjati po dobru i da će prije ili kasnije terorizam zahvatiti i njih same. Možda je terorizam jedini mač koji će prije ili kasnije odsjeći svoje ruke. Ili prema ovoj iranskoj poslovici: „Onaj ko posije vjetar, požnjet će oluju“.

- Terorizam sa svim njegovim očitovanjima sa kojim god ciljem i odkoga god dolazio treba odbaciti i osuditi. Jer ja uvijek stojim na stajalištu da „cilj koliko god bio legalan i zakonski, ne opravdava sredstva“. U islamu, za razliku od makijavelističkog stajališta,

- cilj odabira sredstvo a ne opravdanje!!

- Ako je Uzvišeni Bog čovjeku ukazao poštovanje i dostojanstvo, „Mi smo čovjeka odlikovali“ zašto i mi ljudi ne poštujemo to ljudsko dostojanstvo ako vjerujemo da smo zastupnici Božiji na zemlji, a to uistinu jesmo.

Strast i huja svijet narušavaju inače bi bio šerbe u šerbetu

(Rumi)