1Redovna tribina „Ibn Sina“ koja se održava u istoimenom naučnoistraživcačkom institutu ovoga puta (srijeda, 18.02.) bila je posvećena temi „Prevođenje perzijskih djela na bosanski jezik“. O ovoj temi govorili su doc.dr. Munir Drkić i doc.dr. Ahmed zildžić (Filozofski fakultet u Sarajevu), te Muamer Kodrić, iranista i najplodniji prevodilac perzijske literature na naš jezik.

Prisutnima se na početku obratio moderator tribine Nermin Hodžić, istaknuvši značaj naslovljene teme i potrebu da se o njoj govori, imajući na umu bogatstvo perzisjke literature, ali i njezino višestoljetno prisustvo na našim prostorima.
Doc. Dr. Munir Drkić u svome je izlaganju istaknuo zanimljiv odnos perzijskog i bosanskog jezika, specifičan po snažnom utjecaju koji nije plod njihova „fizičkog“ dodirivanja (kakav je, recimo, slučaj sa odnosom osmanskog turskog i bosnaskog). U nastavku je dr. Drkić, između ostaloga, kazao: Iako su klasični perzijski tekstovi prisutni na prostoru Bosne i Hercegovine još od XV stoljeća, prvi prijevodi s perzijskog na bosanski jezik javljaju se tek u drugoj polovini XIX stoljeća. U periodu osmanske vladavine, perzijski tekstovi čitani su u izvornom obliku od strane obrazovane elite, dok su se u medresama i u širim krugovima uglavnom koristili njihovi komentari, najčešće na turskom jeziku. Prijevodna aktivnost bila je ograničena na usmena tumačenja sadržaja tih tekstova.
Historijat pisanog prevođenja s perzijskog na bosanski jezik može se podijeliti na tri perioda: 1. Od nastanka prvog pisanog prijevoda 1875. godine do završetka II svjetskog rata; 2. Od 1950. godine, kada se osnivaju Orijentalni institut u Sarajevu i Odsjek za orijentalistiku pri Filozofskom fakultetu, do 1990. godine; 3. Od 1990. godine do danas. Svaki od ovih triju perioda karakteriziraju različiti pristupi u prevođenju perzijskih tekstova, te se oni mogu na ovaj način klasificirati i prema pristupu, a ne samo hronološki.

Doc.dr. Ahmed Zildžić je predstavio kratki presjek intelektualnog i kulturnog konteksta u kojem se javljaju prijevodi perzijske klasike na bosanski jezik u periodici muslimanske provenijencije prve polovine XX stoljeća, u takozvanoj predinstitucionalnoj fazi izučavanja orijentalistike kod nas. U tom smislu časopisi poput „Behara“, „Novog Behara“, „Gajreta“, „Bisera“ i drugih su odigrali značajnu ulogu zbog njihove prosvjetiteljske misije i duboke društvene prodornosti koja je prvenstveno rezultat činjenice da su to bila glasila udruženja sa vrlo brojnim i lojalnim čitalačkim članstvom. Posebnu pažnju dr. Zildžić je posvetio ranim prijevodima Hajamovih rubaija na naš jezik iz pera pionira orijentalistike kod nas, Safvet-bega Bašagića i Fehima Bajraktarevića kao primjer snažnog utjecaja zapadne recepcije na estetski odabir predstavnika perzijske klasike. Osim prijevoda rubaija, ukratko je prikazan i historijat prevođenja Sadija, Hafiza i drugih perzijskih pjesnika sa originala koje su sačinili Musa Ćazim Ćatić, Asaf Sokolović i drugi.

Muamer Kodrić je u svom izlaganju podsjetio na probleme s kojima je suočeno bosanskohercegovačko izdavaštvo, pa time i prevodilački zanat. O prevođenju djela s perzijskog jezika (a Kodrić je do sada preveo oko 45 naslova) naglasio je potrebu za pridavanjem većega značaja savremenoj perzijskoj literaturi koja je do sada ugalvnom bivala zapostavljena. Pri tome mislim – rekao je Kodrić – na djela nastala u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, kako prije tako i poslije Islamske revolucije u Iranu. Kodrić je naglasio kako načelno nema ništa protiv prevođenja preko jezika-posrednika, ali bi, ipak, klasična djela trebalo prevoditi sa njihova izvornika.

2345678910