O sufizmu Saeid AO knjizi naučnog suradnika Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“ U Sarajevu, Saeida Abedpoura „O sufizmu“ prikaz i kritički osvrt napisala je Azra Kasumović, istaknuti bosanskohercegovački istraživač historije islamske kulture i civilizacije i djelatnik Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Tekst je objavljen u najnovijem broju renomiranog časopisa Novi Mualim. Autorica u svom prikazu piše o značaju ovoga djela u kontekstu suvremenih muslimanskih intelektualnh rasprava, te potcrtava dio knjige koji se bavi kritičkim zapažanjima o mjestu i ulozi bosanskog tesavufa koji se suočava s brojnim izazovima.

 

U nastavku donosimo kompletan prikaz Azre Kasumović

U Sarajevu je krajem ove, 2018. godine štampana u izdanju Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“ knjiga Saeida Abedpoura pod naslovom O sufizmu - Bosanskı tesavvuf - (319 strana).
Knjiga je izvorno napisana na perzijskom jeziku a kod nas je objavljena u prijevodu na bosanski jezik. Sastoji se od nekoliko članaka koje je autor posljednjih godina objavljivao u raznim naučnim časopisima. Autor nastoji u svojim člancima o tesavvufu, općenito, sagledati i na svoj način pojasniti samu suštinu tesavvufa, njegova izvorišta, puteve historijske realizacije te njegov utjecaj na određene sredine tokom povijesti. Autor, međutim ne prenosi samo činjenice koje su višestruko istražene i publicirane na razne načine i od raznih autora. Izučavajući i pomno analizirajući dugo godina tesavvuf on je izrazito angažiran na putu spoznavanja svijeta pojavnosti općenito kao i razumijevanja sadašnje zbilje i mjesta tesavvufa u našem globalnom Sada. Njega posebno zanima perspektiva novog mogućeg puta sufizma i prenošenja sa istočnih izvorišta u moderni globalizirani svijet. On pokušava predstaviti potencijal tesavvufa, njegove odgajateljske i etičke vrijednosti koje mogu kvalitativno doprinijeti boljitku raznih zajednica u svijetu opterećenom pretjeranom racionalnošću u kojem nestaje svaka svetost, prije svega svetost poštivanja prirode, uslijed čega se ubrzano približava opća ekološka katastrofa. Govoreći o izvorištima sufizma autor, kao Iranac sa maternjim azerskim turskim jezikom rođen u Urumiji na granici s Azerbejdžanom, očigledno preferira perzijski utjecaj. Ističe veliki utjecaj Horasana kao kolijevke tesavvufa gdje su se prakticirale sufijske gnostičke halke. To nije bio institucionalno organizirani tekijski tesavvuf koji će se kao takav razviti tek kasnije kod seldžučkih i osmanskih Turaka. Horasanske sufije koje su se pred najezdom Mongola iseljavale prema Anadoliji i Balkanu formirale su futuvetska bratstva. Viteški odnosno kodeks ponašanja futuvve promovirao je u Anadoliji otac dede Husamudina Čelebije, Mevlaninog murida iz Urumije, rodnog mjesta autora ovog teksta. Može se opaziti da je ovo djelo, prije svega, nastajalo pod snažnim utjecajem iranske literature i iranskog filozofskog svjetonazora, a dijelom je korištena i literatura na engleskom i bosanskom jeziku. Kad govori o bosanskom tesavvufu velikim dijelom se, pored korištenja relevantne literature na bosanskom jeziku, oslanja na saznanja do kojih je dolazao u kontaktima sa osobama koje su po svom unutrašnjem opredijeljenju djelovale u skladu sa vrijednostima koje je promovirao tesavufski nauk. Ipak, pažljivo motreći fenomen tesavvufa u raznim njegovim ispoljavanjima pokušava nam predočiti, dijelom na osnovu literature a dijelom na osnovu sopstvenog osvjedočenja, razne aspekte njegovog razvoja kao i utjecaja na određenu društvenu zajednicu kakva je bosanska sredina.
Prema autoru tesavvuf je mnogo širi pojam od institucionaliziranih tarikata koji su samo segment tesavvufa budući da je neinstitucionalni vid prakticiranja tesavvufa od II do VIII stoljeća po H. bio izvorniji i dinamičniji. U tom smislu kritičan je prema institucionaliziranom sufijskom djelovanju iz perioda osmanske vlasti tvrdeći da je osmanski pristup ovom pitanju doveo do toga da je umrtvio racionalno-gnostičku misao kao postignuće horasanskih sufija usmjerivši tesavvuf u formalizam što je dovelo do zalaska islamske religijske misli a posljedično tome i do slabljenja uloge sufija. Navedenu činjenicu vidi kao glavni razlog slabljenja Osmanlija i njihovog poraza u nastojanjima da se šire prema Zapadu. Međutim, uzroci slabljenja Osmanlija i propadanja njihove moći, uvažavajući gore navedeni faktor, su daleko kompleksniji.
Abedpour obrađuje razne teme koje čine suštinu sufizma kao sistema kulturnih i etičkih vrijednosti sa posebnim metodom djelovanja, a u čijoj gradnji su učestvovali istaknuti muslimanski intelektualci kako sa prostora Istoka tako i sa krajiških prostora kao što je Bosna gdje se kroz viševjekovnu povijest tesavvuf kao odgojni metod uspješno implementirao i realizirao u određenim krugovima. I dok se mi u Bosni trudimo pišući o sufizmu proniknuti u osmanske izvorne tekstove, posebno naših autora koji su pisali na osmanskom i perzijskom jeziku a koji su bili inspirirani djelima istočnih sufijskih pjesnika, filozofa i književnika, dotle se Abedpour, uglavnom, trudio razumjeti kako je funkcionirala praksa tesavufskog puta u našem bosanskom svijetu u nama bliskoj prošlosti te kako funkcionira naše sufijsko Sada odnosno kako se odrazila na bosansku zajednicu višestoljetna prisutnost sufijskog naučavanja. U tom smislu posebno se osvrnuo na čuvare sufijske prakse koji su ostavili vidljiv pečat na bosansku muslimansku zajednicu posljednjih decenija kao što su hafiz Halid Hadžimulić, šejh Zakir Bektić, Senad Mićijević. Autor je donio ovakav izbor na osnovu toga što ih je poznavao i s njima razgovarao cijeneći njihov metod djelovanja i utjecaja koji su ostvarivali u zajednici, a u kojem je on prepoznavao sufijske vrijednosti koje su se oblikovale kroz višestoljetnu prisutnost institucionalno organizirane prakse tesavvufa. Ta praksa se provodila posredstvom zavija, tekija, hanikjaha a nakon prestanka osmanske vlasti i u privatnim kućama požrtvovanošću ljubitelja sufijske mudrosti, posebno Rumijeve Mesnevije.
Između istočnih autora koji su u davnoj prošlosti obrađivali sufijske teme izabrao je da govori o Hafizu, Halladžu, filozofu i sufiji Gazaliju, Dželaluddinu Rumiju, Hadže Abdulah Ensariju. Uočava veliku razliku između onih koji su djelovali kroz instituconalne okvire i i onih koji su djelovali slobodno ne ostavljajući iza sebe silsilu ali ostavljajući svoja djela i primjer svog postupanja. Kao takve navodi Attara, Rumija, Ibn Arabija, Hafiza. Od naših osoba koje su po svojoj prirodi i unutrašnjem porivu svog bića odabrali humane i etičke principe posebno ističe Mićijevića kao isposnika pobožnjaka i slobodoumnog sufiju koji se, u duhu šiijskih tradicija, okretao protiv laži, licemjera, društvene hipokrizije te koji je nosio u sebi „bektašijski revolucionarni i buntovni duh usmjeren protiv nepravde. U tom smislu ističe stajalište Bektašija i Hamzevija, kao jedne vrste opozicije zvaničnoj osmanskoj vlasti, u borbi protiv nejednakosti i u uspostavljanju društvene pravde. Abedpour pokazuje bliskost šiijskoj varijanti sufizma i načinu interpretacije sufizma kakav vlada u Iranu. Ipak, on daje određene originalne analize i svoja viđenja, prije svega, kad su u pitanju tragovi utjecaja tesavvufa koje on opaža u bosanskom društvu u ovom našem vremenu. Posebno se osvrće na ulogu osoba vezanih za tekije u poslednjem ratu te, općenito, kritički govori o odnosu oficijelne Islamske zajednice prema licima odgojenim metodama futuvveta koja nisu prihvatala određena postupanja koja su smatrala neispravnim niti su bila spreman prihvatiti narušavanje reda i korektnosti u međusobnim odnosima unutar zajednice.
Ovdje bih istakla važnost rasprave koju autor donosi pod naslovom Paradoks tradicionalizma s namjerom da pokaže koliko su različite metode tradicionalizma i njegovog utjecaja na društvenu zajednicu od metoda sufijske prakse i naučavanja o gradnji unutrašnje uže zajednice i njenog odnosa spram šireg okruženja. Autor govori o umjerenosti sufija, odsustvu ekstremizma i agresivnosti, pozitivnim efektima njihovog ponašanja na život zajednice, uspostavljanju i razvijanju korektnih odnosa i međusobne tolerancije. Za sufije je važan zikir Allaha, pokornost Stvoritelju, pridržavanje Šerijata, čuvanje namaza ali i široko razumijevanje za mjesto i vrijeme u kojem se nalaze i žive. S druge strane, govoreći o tradiciji autor navodi da tradicija obuhvata sve aspekte raznih lokalnih prošlih zbivanja i ne može se izjednačiti s Objavom koja donosi opće i univerzalne vrijednosti i principe. U tom pogledu religijske poruke, prije svega etičke, treba promatrati kao vrijednosti zajedničke cijelom čovječanstvu i bez njihovog separatnog smještanja u određene povijesne kontekste koji im dodaju različite interesne političke konotacije što, u osnovi, može biti izvor sukobljavanja kroz zloupotrebu religije. Prema autoru kroz tradicionalizam, koji predstavlja zamku idealiziranja prošlosti, prikazuje se prošla povijesna praksa svetom, a takvo percipiranje izumrle povijesne prakse koja nije bila samo pozitivna nego je bila i puna grešaka dovodi do fundamentalizma u vidu doslovnog slijeđenja prošlosti bez prilagođavanja modernom svijetu i suvremenosti. Prema navedenom, razlikuje tradicionalizam sa negativnim konotacijama i nemogućnošću razumijevanja realnog sadašnjeg svijeta od tradicionalnog islama sa njegovim pozitivnim vrijednostima u koji ulazi i tesavvuf, tj. tarikat. Problematičnim vidi i poistovjećivanje nekih muslimana kod kojih se razvija romantični žal za minulim vremenima što ih čini okamenjenim u prošlosti bez mogućnosti da se snađu u sadašnjosti. Autor inspiraciju za mnoga svoja promišljanja nalazi kod Rumija čije riječi često citira u svojim navedenim studijama.
Posebnu pažnju u ovoj raspravi o tesavvufu privlači osobna spoznaja autora do koje je došao u svom višedecenijskom traganju u rješavanju raznih pitanja i raznih enigmi. Da ne bih ništa više interpretirala ovdje ću citirati njegove riječi koje će predočiti način promišljanja ovog autora iz Urumije koji u brojnim dilemama već treću deceniju živi u Bosni sa svojom bosanskom porodicom, na prostoru između Istoka i Zapada. „Mi smo se našli izvan okvira povijesne i intelektualno-civilizacijske islamske tradicije i u vremenu dominirajuće zapadne civilizacije u svim civilizacijsko-kulturnim segmentima tragamo za Neznanom zemljom (nȃkoǧȃ ȃbȃd) i ostrvom duhovne, kulturne i civilizacijske stabilnosti, a pošto smo se našli izvan tradicije nastojimo obnoviti oživljavanje i intelektualno-kulturni sistem. Ideja da možemo dosegnuti zlatno doba islamske civilizacije, u kojoj su filozifija, racionaliziranje, tesavvuf i gnoza imali istaknute i pažnje vrijedne pozicije, preobratila se u utopiju tradicionalista.“ Ovo su riječi osobe primarno odgajane na iranskoj literaturi i u okruženju i ukupnom ambijentu Istoka, nekog ko u bliskom susretu sa zapadnom civilizacijom u usponu postaje svjestan istinske realnosti i suvremenih relacija u svjetskim odnosima i politici. Trudeći se razumjeti te relacije u situaciji kad se može govoriti „o pohabanosti tesavvufa“ (Kušejri) ustvrđuje da se „tesavvuf mora transformirati u jedan duhovno-intelektualni tok koji će utjecati na društvo, kulturu i religiju“.
Na kraju preporučujem pažnji čitatelja prevod gore navedene knjige kao djelo u kojem su na našem govornom području predstavljeni, interpretacijama i zaključcima ovog autora, pogledi iranskih intelektualaca na fenomen tesavvufa, njegov historijski put razvoja i njegov smisao. S druge strane, knjiga izvorno napisana na perzijskom jeziku ima zadaću na iranskom području predstaviti specifičnosti bosanskog tesavvufa na način na koji jedan Iranac, koji dugo živi u Bosni i pažljivo analizira i prati njenu društvenu, kulturnu i političku poziciju, percepira bosansku stvarnost i fenomen prakticiranja bosanskog islama i sufizma.
Azra Gadžo Kasumović