1U srijedu, 27. 02. 2019. godine u amfiteatru Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu s početkom u 18 sati održana je tribina na temu “Četrdeset godina Islamske revolucije u Iranu”. O korijenima, idejama i postignućima Revolucije kao i njenim refleksijama na iransku, regionalnu, ali i gobalnu društveno-historijsku i političku događajnost govorili su:

Mahmoud Heidari – ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini, prof. dr. Akbar Eydi – osnivač Fondacije Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Muhammad Erich Waldmann – pomoćnik direktora Centra “Imam Ali” iz Beča, Zlatko Dizdarević – bosanskohercegovački novinar i diplomata i mr. Osman Softić, naučni istraživač u polju međunarodnih odnosa.
Na početku se prisutnima obratio direktor Instituta dr. Kazem Zoghi Barani koji je izrazio zahvalnost i dobrodošlicu svima prisutnima, te naglasio: “Čast nam je ugostiti uvažene sudionike koji će, svako iz svog ugla, govoriti o samoj Revoluciji, njezinim idejama i postignućima.”.
Ambasador Islamske Republike Iran u Sarajevu, Mahmoud Heidari, osvrnuo se na desetljeća koja su prethodila Revoluciji i kazao: “Iranski narod baštini bogatu kulturu i višemilenijsku civilizaciju, ali je u desetljećima pred Revoluciju osjećao poniženost i upravo iz tog osjećaja, uz niz spleta društvenih i političkih okolnosti proizašla je Revolucija čiji je prvi moto bio “nezavisnost”.” Ambasador Heidari je u nastvaku govorio o načelima iranske vanjske politike poslije Revolucije, naglasivši kako su ona sadržana u revolucionarnoj paroli “Ni istočna, ni zapadna, već republika islamska” i utkana u Ustav Islamske Republike Iran. Glavna vanjskopolitička orijentacija uključuje zalaganje za jedinstvo islamskog svijeta, regionalne dobrosusjedske odnose, pomoć svim potlačenima u svijetu. U nastavku je ambasador Heidari podsjetio i na niz primjera koji potvrđuju primjenu rečenih načela kroz četiri protekla desetljeća, te naglasio: Danas sa sigurnošću možemo ustvrditi kako smo sve političke odluke u ovom razdoblju donosili i donosimo sami, bez da smo podlegli ičijem pritisku. Naš narod je vođen idejama mudrosti, dostojanstva i dobrobiti, a na čelu sa direktno ili indirektno biranim liderima i političkim predstavnicima, napose utemeljiteljem Islamske Republike Imamom Homeinijem, a danas i njegovim nasljednikom ajatollahom Hameneijem, uspio savladati sve dosadašnje izazove. Naravno, stanje u regiji nije onakvo kakvim bismo svi bili zadovoljni, ali mi smo svojom principijelnom vanjskom politikom nastojali postići najbolje. Pomagali smo različite oslobodilačke pokrete i pokrete otpora okupaciji i ugnjetavanju, bez obzira na mezhebsku ili drugu pripadnost naroda kojima smo pomagali i pomažemo, a to nam se nerijetko spočitava. Ambasador Heidari je na kraju svoga izlaganja još jednom naglasio principijelan stav svoje zemlje i kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, ali i uopće prostor Balkana: Mi neizostavno podržavamo državni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine kao i miroljubivi suživot i saradnju svih njenih naroda i građana, i zalažemo se za mir i stabilnost na Balkanu.
Muhammad Erich Waldman je u svome izlaganju podsjetio na duhovne, religijske i idejne dimenzije islamske revolucije, naglasivši kako je prije svega njen uspjeh utemeljen u duhovnoj i moralnoj preobrazbi, odnosno izgradnji čovjeka kao pojedinca e da bi takav pojedinac bio u stanju pridonijeti društvenom i političkom razvoju svoje zajednice. Profesor Waldmann se osvrnuo i na geopolitički ali i svjetonazorski kontekst u kojemu je došlo do pobjede Islamske revolucije u Iranu, pobjede u koju je malo ko mogao vjerovati, te dodao: Revolucija je proizvela čitav niz učinaka na moralno religijsko buđenje muslimanskih ali i drugih naroda u svijetu, pokazujući kako u okolnostima prevlađujućega materijalizma jedan društveno-politički pokret utemeljen u vjerskim načelima i u duhovnosti kao takvoj može polučiti hvalevrijedne učinke i reflektirati se i na globalnom planu.
Zlatko Dizdarević je svoje izlaganje posvetio kontekstualizaciji islamske revolucije na širem geopolitičkom planu. Na samom početku je naglasio kako su ljudi u Iranu zajedno pobijedili kolonijalizam koji ih je pritiskivao, definisali svoj put spram vlastitih korijena i interesa, platili cijenu za tu borbu, ali oslonili se na domaće snage i znanje, čuvajući vlastito dostojanstvo i tradiciju, te tako postali trn u oku onih koji misle da imaju pravo u ime svojih interesa silom vladati drugima. Na svoj način Iran je pokazao da ljudi mogu ujedinjeni i složni probiti se do pobjede nad globalnim društvenim, političkim i duhovnim porazima. Iranu nije oprošteno niti će biti od onih koji misle da se silom može vladati drugima i nametati im svoje interese. Dizdarević je potom naglasio da Iran ima mnogo širi značaj danas nego smo mi toga svjesni. Dizdarević je potom naglasio kako se savremeni kolonijalni neoimperijalizam temelji na dvije premise: kako oteti resurse i kako onima od kojih se otima ne dozvoliti da se emancipuju, da bi ih se moglo držati pod kontrolom. Ko to ne prihvati, ima ili biti discipliniran ili biti uništen. Svjetskim silama Iran je stoga zvono na uzbunu, jer se suprotstavio takvoj logici. Dizdarević je, zatim, podsjetio na Nuklearni sporazum između Irana i svjetskih sila kojim je Iran pokazao ne samo da mu se ne može uzimati ono što mu pripada, već i da se uspio emancipovati i na pragmatsko-politički način do nivoa partnerstva sa svjetskim vrhom. U nastavku je Dizdarević naglasio kako danas praktično živimo u postfaktičkom društvu: Ukratko, sila je praktično legalizirana kao mehanizam otimačine i na tome baziranih novih odnosa i navodnih prava u svijetu. Rezultat je inficiranje planete siromaštvom, ratovima, terorizmom, vjerskim fanatizmom i nacionalističkom histerijom. Plansko rušenje humanih principa međunarodnog poretka služi zadovoljenju interesa korporativnog kapitala i svjetskih moćnika. Kroz svo ovo vrijeme Iran je neprekidno trn u oku – nafta i dalje curi, a plin iz iranskih, katarskih, pa i drugih polja nikako da se stavi u funkciju američke geostrategije, pa i protiv Evrope. Iran navodno ugrožava opstanak miroljubivog Izraela koji pri tom ima atomsku bombu. Mnoge laži se legaliziraju do rutine, a da na to niko ne obraća pažnju. Izmišljenim pričama svijet se bavi kao istinama, pa se tako danas hladno govori i o iransko-izraelskom ratu a, kobajagi, se zaboravlja da su okupacija Palestine i blago rečeno izraelsko-arapski sukob mnogo stariji od pobjede Islamske revolucije u Iranu. Dizdarević se osvrnuo i na nedavno održanu konferenciju u Varšavi i izjavu izraelskog premijera Natanjahua u kojoj je on kazao da je to sastanak otvoren za predstavnike glavnih arapskih zemalja koje podržavaju Izrael u unapređivanju zajedničkog interesa u ratu protiv Irana. Dizdarević je ovu konferenciju okarakterizirao kao teatralnu te dodao kako su čak i Poljaci pomalo postiđeni ovom konferencijom jer je ona bila uperena protiv Irana koji je svojedobno u Drugom svjetskom ratu udomio desetke hiljada njihovih sunarodnjaka. Dizdarević je na kraju svoga izlaganja naglasio: Amerikanci su odlučili na Bliskom istoku biti saveznici totalitarnim monarhijama koje podržavaju terorističke organizacije. Nakon četiri decenije od pobjede islamske revolucije, a zapravo stvaranja jake, samosvjesne i napredne države, Iran zna kako se nositi s onim što neprijatelji velikih ambicija i nerealnih snova smatraju porazom Teherana. Zato najveći dobitak od 1979. do danas jeste pobjeda u rušenju kolonijalizma i podaništva, dizanje iz pepela na svoj način i u skladu sa svojom tradicijom, ali i prevladavanje izolacionizma i društvene, političke, kulturne i svake druge samozatvorenosti. Iran danas uživa respekt i uvažavanje među mnogim narodima u svijetu, bez obzira na svjetonazorske razlike, što nije nimalo nevažno kao saldo jedne Revolucije.
Mr. Osman Softić govorio je o društveno-historijskom i duhovno-intelektualnom ozračju iz kojega se razvila revolucija u Iranu, kao i o njenim refleksijama u svijetu, posebno među muslimanima. On je posebno potcrtao značajnu činjenicu da se vođa revolucije i utemeljitelj Islamske Republike Iran, Imam Homeini, uspio nametnuti kao lider širokom spektru različitih političkih i svjetonazorskih grupacija i struja, što nije polazilo za rukom drugim reformatorima u muslimanskom svijetu tokom dvadesetoga stoljeća, nakon kolonijalne ere. Softić je podsjetio kako su i socijalisti i islamisti i islamski revivalisti stali pod jednu zastavu i pristali uz jednoga vođu. Potom je podsjetio kako se revolucija u Iranu nije dogodila iz intelektualno-političkog vakuuma, već su joj prethodila višedecenijska promišljanja svijeta i čovjeka uopće, a društveno-političke stvarnosti napose. S tim u vezi, Softić je podsjetio na nimalo zanemariv intelektualni utjecaj Ahmeda Fardida i Dželal Ale Ahmeda, kao i Alija Šeriatija. Njihove filozofske, epistemološke i antropološke ideje su itekako utjecale na stvaranje stanovite filozofske ili u najširem smislu intelektualne svijesti iz koje se mogla roditi jedna takva revolucija sa tako zapaženim učincima i odjecima u svijetu. Softić je kazao kako se o njezinim učincima i odjecima kod nas možda malo govori, ali kako oni uopće nisu zanemarivi, posebice kad je riječ o islamskom svijetu, ali i drugim dijelovima svijeta uključujući Južnu Ameriku.
Hudžetul-islam, prof. dr. Akbar Eydi, je u svome izlaganju između ostalog kazao: „Sistem I. R. Irana je uprkos neprijateljima i četrdesetogodišnjim izazovima kakav je bio nametnuti rat, te velikom broju vanjskih i unutrašnjih zavjera uspio nepokolebljivo istrajavati na svome putu. Ta nepokolebljivost je pokazatelj ispravnosti pravca islamske revolucije, a to je upravo pravac zakonitosti stvaranja i neupitnih kur'anskih odredbi te naučavanja Plemenitoga Poslanika i Imama Ehl-i Bejta.“
Hudžetul-islam, Akbar Eydi se u nastavku osvrnuo na faktore uspjeha i opstanka islamske revolucije, te kazao: „Strategija 'Mi možemo' predstavlja očuvanje revolucionarnog duha, povjerenje u mlade naraštaje, slijeđenje vjerskog lidera i njegove središnje uloge, strpljivost i istrajnost na putu ostvarenja ideala i ciljeva, odsustvo povjerenja prema neprijateljima, duhovnost i ulaganje dodatnih napora ... sve ovo i još mnogo više predstavlja postignuća islamske revolucije koja se temelje na našim vjerskim naučavanjima.“

234