Pridružite se

Teoretska gnoza i doktrinarni sufizam i njihov značaj danas

  • PDF

Ovaj esej propituje značaj, ulogu i strukturu te vrhovne znanosti Zbiljskog koja je postala poznata u islamskoj civilizaciji kao al-tasawwuf al-'ilmi ili 'irfan-i nazari. On se, potom, upravlja prema historiji ove znanosti koja započinje sa Ibn 'Arabijem i njegovim neposrednim krugom te, potom, razmatra pojedinačno svaki region islamskog svijeta od Maroka do Malezije. Naročita pozornost je pridata velikim učiteljima znanosti 'irfan-i nazari u Perziji od najranijih učitelja do onih današnjih dana. Razmatran je odnos ove znanosti spram filozofije, kalama te drugih intelektualnih disciplina, a njezin duhovni značaj je proučavan u njojzi samoj i u njezinom odnosu prema operativnim i praktičnim aspektima sufizma. Na kraju eseja nalazi se odjeljak posvećen značaju 'irfana danas i njegovoj ulozi u priskrbljivanju rješenja za neka najznačajnija intelektualna i duhovna pitanja s kojima se susreće suvremeni islamski svijet. Uvod Postoji korpus znanja u islamskoj tradiciji koji, iako krajnje intelektualan u izvornom smislu ovog pojma, nije teologija (kalam), niti filozofija (falsafah) dok se bavi mnogim predmetima njihovog interesovanja, iako iz druge perspektive. Ovaj korpus znanja se naziva doktrinarni/naučni sufizam, al-tasawwuf al-'ilmi na arapskom, za razliku od praktičnog sufizma, al-tasawwuf al-'amali, ili teoretske (pokatkad i spekulativne) gnoze (ovaj se pojam razumijeva u svojemu izvornom, a ne sektaškom značenju), napose u perzijskom govornom području, gdje se na njega ukazuje kao na 'irfan-i nazari. Tražitelji i učitelji ovog korpusa znanja su ga uvijek smatrali vrhovnom znanošću, al-'ilm al-a'la, i ovo korespondira u islamskom kontekstu onome što je drugdje nazvano scientia sacra. Ovaj je korpus znanja implicitan u Kur'anu, hadisu i radovima ranih sufija. On postaje nešto eksplicitniji od 4./10. stoljeća naovamo u radovima takvih učitelja kao što su Hakim Tirmidhi, Abu Hamid Muhammad i Ahmad al-Ghazzali, te 'Ayn al-Qudat Hamadani, a svoju potpunu elaboraciju zadobija u 7./13. stoljeću kod Ibn 'Arabija, čija se sva djela ne bave ovom vrhovnom znanošću. Ovaj korpus je različit od drugih žanrova sufijske literature, kao što su priručnici za prakticiranje sufizma, djela o duhovnim vrlinama, sufijskim hagiografijama, sufijska poezija, itd. Međutim, tokom prošlih sedam stoljeća ovaj korpus znanja je izvršio veliki utjecaj na većinu drugih aspekata sufizma, te jednako tako i na kasniju islamsku filozofiju i kalam. Usprkos svojemu golemom utjecaju u mnogim dijelovima islamskog svijeta tokom posljednjih stoljeća, doktrinarni sufizam ili teoretska gnoza također je imao svoje oponente još od samog početka. Uključujući određene tefsirske i hadiske učenjake, neke od najegzoteričnijih pravnika, mnoge teologe (mutakallimun), neke racionalističke filozofe te, čak, i neke sufije povezane sa sufijskim centrima (khankah ili zawiyah) i ustanovljene redove. Potonji su se suprotstavili teoretskom izlaganju istina za koje su vjerovali da se trebaju držati skrivenim i za koje su smatrali da su blisko povezane s duhovnom praksom i unutarnjim otkrovenjima (kashf). Još i sada, ovaj korpus znanja je sačuvan i nastavio je da se razvija tokom mnogih stoljeća, vršeći golemi utjecaj u mnogim područjima islamske misli, bivajući za to vrijeme krunom sveg znanja. Kratka historija tradicije teoretske gnoze Najraniji temelji Prije nego što raspravimo samu teoretsku gnozu i njezin značaj danas, nužno je da pribavimo kratku historiju tokom stoljeća u islamskoj tradiciji izražavanja o ovoj vrhovnoj znanosti, koja sama stoji ponad historije i vremenitog razvitka, prebivajući u srcu philosophie perennis kako su je razumijevali tradicionalni učenjaci, i koja nije skopčana po svojoj suštini s lokalnim koloritom različitih epoha i mjesta. Naravno, mudrost kojom se ova vrhovna znanost bavi uvijek je bila i uvijek će postojati, ali je ona zadobila različita uobličenja u okvirima različitih tradicija u čijem srcu se pronalazi ova mudrost koja se tiče prirode zbiljnosti. U islamskoj tradiciji ovo znanje je prenio Poslanik određenom broju svojih drugova, među kojima je 'Ali bio najvažniji, a u kasnijim generacijama ono je prenešeno sufijskim učiteljima i, naravno, ši'ijskim imamima, od kojih su mnogi, zapravo, bili također sufijski stupovi (qutb) u svojemu dobu . Pored toga što je prenošeno usmeno, ovo je znanje počesto iskazivano u obliku aluzija, eliptičnih (krnjih) izraza, simboličnih pjesama i tomu slično. Postupno od 4./10. stoljeća pa nadalje neke su sufije kao što su Hakim 'Abd Allah Tirmidhi (umro oko 320./938.) počele sustavnije da pišu o određenim aspektima sufijskog učenja. Naprimjer, Tirmidhi je pisao o središnjem sufijskom učenju o walayatu/wilayah, to jest inicijacijskoj i duhovnoj moći i bogougodništvu. Tokom stoljeća nakon njega, Abu Hamid Muhammad Ghazzali (umro 505./1111.) pisao je o samoj božanskoj spoznaji u Ihyau' i kraćim raspravama kao što su Al-Risalat al-laduniyyah (koja su mu samo pripisana sukladno nekim učenjacima), kao što je napisao neke ezoterijske komentare o kur'anskom ajetu o Svjetlosti u svojemu djelu Mishkat al-anwar. Njagov brat Ahmad (umro 520./1126.) tumčio je gnozu i metafiziku u jeziku ljubavi u svojemu djelu Sawanih. Netom nakon toga, 'Ayn al-Qudat Hamadani (umro 525./1131.) bavio se predmetom božanske spoznaje i filozofskim izlaganjem određenih sufijskih učenja u svojemu djelu Maktubat i Tamhidat, dok je u svojemu djelu Zubdah kritizirao postojanje racionalističkih struja u mišljenju nekih filozofa i ukazao na drugi način spoznaje koji nije ništa drugo doli gnoza. Ove figure su sa svoje strane pripremile teren za Ibn 'Arabija, iako je on kolosalna figura poslana providnošću, čija djela ne mogu biti jednostavno reducirana na historijske utjecaje njegovih prethodnika . Mnogi su posve ispravno posmatrali Ibn 'Arabija kao oca teoretske gnoze ili doktrinarnog sufizma . Međutim, njegova se djela, kao što je to već spomenuto ranije, ne bave samo čistom metafizikom i gnozom. Ona se također opširno bave komentarom Kur'ana i hadisa, značenjem religijskih dužnosti, različitih tradicionalnih znanosti koje uključuju znanost simboličnog značenja arapskog alfabeta, etike, prava i mnogih drugih pitanja, uključujući poeziju, što sve, opet, nosi ezoterijski i gnostički kolorit. Međutim, što se tiče predmeta ovog eseja, on će se ograničiti na djela koja su u cijelosti posvećena teoretskoj gnozi i metafizici, djela koja se izravno bave vrhovnom znanošću Zbiljskog. Inače, svako Ibn 'Arabijevo djelo, i njegove škole, je povezano na jedan ili drugi način s gnozom ili ma'rifom, kao što su to radovi mnogih drugih sufija. Temeljno Ibn 'Arabijevo djelo o gnozi u islamu je Fusus al-hikam („Dragulji mudrosti") uz određene odjeljke njegovog magnum opusa Al-Futuhat al-makiyyah ("Mekkanska otkrovenja") i nekoliko njegovih kraćih rasprava koje uključuju Naqsh al-fusus, Ibn 'Arabijev vlastiti komentar na Fusus. U svakom slučaju, kasniji komentatori su Fusus uzeli kao središnji tekst tradicije teoretske gnoze ili doktrinarnog sufizma. Mnoga glavna kasnija djela ove tradicije su, zapravo, komentari na ovaj inspirativni tekst. Historija ovih komentara, od kojih su mnogi sama „izvorna" djela koja sežu od 7./13. stoljeća pa do danas, sama je po sebi od velikog značaja za razumijevanje ove tradicije i ona jednako tako otkriva široku rasprostranjenost prirode utjecaja ove tradicije, od Maroka do malajskog svijeta i Kine. Nažalost, usprkos velikoj učenosti koja je ostvarena na ovom polju tokom proteklih nekoliko decenija, još ne postoji temeljita historija komentara o Fususu išta više nego što postoji detaljna historija tradicije teoretske gnoze i/ili same sufijske metafizike. Ibn 'Arabi je umro u Damasku 638./1240. i otada su njegova učenja širena. Neki njegovi izravni studenati, koji su napose bili privučeni čistom metafizikom i gnozom, uz određen broj onih koji su bili obrazovani u islamskoj filozofiji, započeli su da interpretiraju učiteljeva učenja, te napose njegov Fusus, na sustavniji i filozofski način, polažući time osnovu za sustavniju formulaciju te vrhovne znanosti Zbiljskog kojom se bavi tradicija teoretske gnoze. Prvi komentar na Fusus je napisao Ibn 'Arabijev izravni učenik, Qunawijev bliski suradnik 'Afif al-Din al-Tilimsani (690./1291.), koji je komentirao čitav tekst, ali u sažetom obliku . Međutim, najutjecajniji promotor učiteljevih učenja na području gnoze i metafizike, osoba koja je ponudila sustavno izlaganje koje karakterizira kasnije izraze o teoretskoj gnozi bio je Sadr al-Din Qunawi (umro 673./1274.) . Ovaj najznačajniji Ibn 'Arabijev učenik nije napisao komentar na tekst Fususa, već je napisao djelo naslovljeno kao Al-Fukuk, kojim objašnjava naslove poglavlja Fususa i koje su potonje sufije i gnostici smatrali ključem za razumijevanje misterija Ibn 'Arabijevog teksta . Qunawi je također bio autor određenog broja drugih djela gnostičke prirode ('irfani), među kojima je glavno Miftah al-ghayb, monumentalno djelo o teoretskoj gnozi koje je, skupa s komentarom Shams-al-Dina Fanaija poznatim kao Misbah al-uns, postalo jednim od prvih tekstova za učenje o teoretskoj gnozi, napose u Turskoj i Perziji . Qunawi je obrazovao određen broj studenata koji su sami postali gavne figure u tradiciji teoretske gnoze. Međutim, prije nego što ih budemo razmatrali, nužno je da spomenemo pjesnika koji je bio suvremenik Ibn 'Arabija i koji je odigrao iznimno važnu ulogu u kasnijoj historiji ove tradicije. Riječ je o 'Umaru ibn al-Faridu (umro 632./1235.), možda najvećem sufijskom pjesniku arapskog jezika, čije se djelo Ta'iyyah smatra najcjelovitijim izlaganjem učenja 'irfana izloženog u veličanstvenoj poeziji i predmetom nekoliko komentara koji su sami po sebi temeljni tekstovi 'irfana . Postoje također mnogi važni perzijski pjesnici kao što su: Fakhr al-Din 'Iraqi (umro 688./1289.), Awhad al-Din Kirmani (umro 635./1238.), Shams al-Din Maghribi (umro 809./1406.-07.), Mahmud Shabistari (umro oko 718./1318.), te 'Abd al-Rahman Jami (umro 898./1492.), da ne spominjemo turske pjesnike i one s Potkontinenta, koji su izražavali Ibn 'Arabijeva učenja u pjesničkom mediju, ali njihove pjesme ne pripadaju striktno dokrinarnim tekstovima tradicije teoretske gnoze kojom se ovdje bavimo, iako se neki komentari o njihovoj poeziji bave, kao što je Sharh-i gulshan-i raz Shams-al-Dina Lahijija (umro oko 900./1494.), kao što se bave i neki pjesnički tekstovi kao što su Ashi''at al-lam'at i Jamijev Lawa'ih. Vraćajući se Qunawijevim studentima, u pogledu predmeta ovog eseja koji se bavi najistaknutijim i najutjecajnijim za kasniju tradiciju, prije svih to je bio Sa'id al-Din Farghani (umro 695./1296.), koji je sabrao komentare svojeg učitelja na perzijskom o Ta'iyyi i na njihovoj osnovi sastavio glavno djelo na perzijskom i arapskom jeziku (koje sadrži odeđene dodatke), pod naslovom Mashariq al-darari i Muntaha'l-madarik, napose . Drugo, moramo spomenuti i Mu'ayyida al-Dina Jandija (umro 700./1300.), autora prvog opsežnog komentara na Fusus , koji je, također, utjecao na vrlo popularni komentar njegovog učenika 'Abd-al-Razzaqa Kashanija (umro 730./1330.) . Obojica su također napisali druga vrijedna djela o teoretskoj gnozi, kao što je na perzijskom rasprava Nafhat al-ruh wa tuhfat al-futuh Jandija i na arapskom Qashanijev Ta'wil al-qur'an, koji je pogrešno bio pripisan Ibn 'Arabiju. Ovo je djelo ilustrativno za čitav žanr djela koja objašnjavaju gnostičke i metafizičke principe na temelju komentara o unutarnjim stupnjevima značenja Kur'ana. Tokom ovog ranog razoblja, kada se škola teoretske gnoze oblikovala, postojale su i druge značajne figure koje su bile povezane sa Ibn 'Arabijevim i Qunawijevim krugom, iako nisu bili učenici potonjeg, kao što je Sa'id al-Din Hamuyah (umro 649./1252.) i njegov učenik 'Aziz al-Din Nasafi (umro prije 700./1300.), koji je napisao nekoliko popularnih djela na perzijskom koja se temelje na učenju o wahdat al-wujudu i al-insan al-kamilu. Međutim, u ovom kratkom historijskom prikazu moguće je samo da jednostavno ukažemo na postojanje takvih figura. Arapski svijet Iz ove rane zaklade locirane u Siriji i Anadoliji učenja škole Ibn Arabija i teoretske gnoze su se proširili u različita područja islamskog svijeta. Dajući kratak pregled, bavićemo se nekim najznačajnijim figurama u svakom regionu. Započinjemo s arapskim svijetom. Na muslimanskom je Magribu (Maghrib, Španija i Maroko, naša nap.) sufijska tradicija čuvana i prenošena stoljećima, međutim, magribski sufizam, iako posvećen gnozi u najčišćem obliku, kao što to vidimo u figurama kao što su Abu Maydan, Ibn Mashih i Abu'l Hasan al-Shadhili, nije naširoko obrazlagao gnozu, kao što to vidimo na Istoku . Većina djela iz ovog regiona se bavila prakticiranjem sufijske staze i objašnjenjem praktičnih sufijskih učenja. Moramo sačekati 12./18. stoljeće kako bismo pronašli u djelima Ahmada ibn 'Ajibe (umro 1224./1809.-10.) rasprave koje pripadaju žanru teoretske gnoze. Međutim, usmena tradicija utemeljena na Ibn 'Arabijevim učenjima je sačuvana, kako to vidimo, u osobnim insrukcijama i pisanim djelima toliko proslavljenog sufijskog učitelja iz 14./20. stoljeća sa muslimanskog Magriba kao što je Shaykh al-'Alawi (umro 1353./1934.) i Shaykh Muhammad al-Tadili (umro 1371./1952.) . Međutim, magribska djela o gnozi su nastojala da budu manje sustavna i filozofska u svojemu izlaganju gnoze od onih sa Istoka. Glavni primjer Ibn 'Arabijevih učenja koja potječu s Magriba pronalazi se u djelima slavnog alžirskog amira i sufijskog učitelja 'Abd-al-Qadira al-Jaza'irija (umro 1300./1883.), koji je predavao o Ibn 'Arabijevim djelima dok je bio u egzlu u Damasku. Amir 'Abd al-Qadir je također napisao određen broj nezavisnih radova o gnozi kao što je Kitab al-mawaqif . Do danas se tekst Fususa i Futuhata predaje u određenim sufijskim krugovima na Magribu, napose onima povezanim sa šazilijskim redom, koji je nastavio da proizvodi tokom stoljeća svoj naročiti žanr sufijske literature koja seže unazad do molitvi Abu Hasana al-Shadhilija (umro 656./1258.), te napose rasprava o trećem qutbu (polu) ovog reda, Ibn 'Ata'u Allahu al-Iskandariju (umro 709./1309.). U potonjim su se stoljećima ove dvije struje, prva koja proistječe iz ranog šazilizma te druga koja potječe iz Ibn 'Arabijeve gnoze, susrele u mnogobrojnim istaknutim sufijskim figurama iz ove i drugih regija. Postojalo je veće zanimanje za teoretsku gnozu u istočnjačkom dijelu arapskog svijeta, što se tiče produkcije pisanih tekstova. Međutim, sasvim je čudno da je Egipat, koji je uvijek bio glavno središte sufizma, izuzetak. U toj drevnoj zemlji je uvijek postojao veći interes za praktični sufizam i sufijsku etiku nego za spekulativnu misao i doktrinarni sufizam, iako se akbarijansko učenje proširilo memlučkim Egiptom u 7./13. stoljeću. Postojali su također neki popularizatori Ibn 'Arabijevih učenja u Egiptu, među kojima je, najvjerojatnije, glavni 'Abd al-Wahhab as-Sha'rani (umro 973./1565.), čija dobro poznata djela predočavaju popularniju verziju Futuhata i Fususa . Također, on je pokušao da poveže šazilijska učenja sa Ibn 'Arabijevim. Međutim, postoji nekoliko istaknutih komentara o klasičnim gnostičkim tekstovima u Egiptu u usporedbi s onima koje pronalazimo u mnogim drugim zemljama. Unatoč tomu, teoretsku gnozu su proučavale i studirale mnogobrojne egipatske figure. U ovom kontekstu, zanimljivo je primijetiti da se čak i modernistički reformator Muhammad 'Abduhu okreće proučavanju Ibn 'Arabija kasnije u životu. Međutim, suprotstavljanje ovim djelima je ostalo snažno sve do danas u mnogim krugovima u toj zemlji, kao što vidimo u demonstracijama ispred egipatskog parlamenta prije nekoliko godina povodom objavljivanja Futuhata u izdanju Osmana Yahyaa, koji je izdao kritičko izdanje. U Jemenu je postojalo veliko zanimanje za Ibn 'Arabijevu gnozu u zabidskoj školi, napose pod rasulidima sve do 9./15. stoljeća. Isma'il al-Jabarti (umro 806.-/1403.) i 'Abd al-Karim al-Jili (umro 832./1428.) bili su napose istaknuti likovi ove škole u Jemenu . Al-Jili, koji je porijeklom bio Perzijanac, ali je živio u Jemenu, napose je važan zbog svojeg magnum opusa Al-Insan al-kamil, primarnog djela o gnozi koje je korišteno kao tekst za instrukciju o teoretskoj gnozi od Maroka do Indije i to sve do danas. Ovo djelo je sustavnije izlaganje Ibn 'Arabijevih učenja . U istočnjačkom arapskom svijetu, napose u širem regionu Palestine i Sirije, vidimo stalno zanimanje za teoretsku gnozu i napise značajnih komentara o Ibn 'Arabiju, kao što su oni 'Abd-al-Ghanyija al-Nabulusija (umro (1143.-1731.) o Fususu . Također, odbrana Ibrahima ibn Hasana al-Kuranija (umro 1101./1690.), kurdskog učenjaka koji je živio u Mekki, Ibn 'Arabijeva gnoze imala je više utjecaja u Siriji i graničnim područjima. Doduše, kao u Egiptu i drugdje, mnogi pravnici i teolozi u Siriji idu unazad do Ibn Taymiyye i učenika Sa'd-al-Dina al-Taftazanija, koji su se suprotstavljali učenjima Ibn 'Arabijeve gnoze, i ova škola je ostala vrlo živom i opstala je sve do danas u ovom regionu. Jedna od najznačajnijih žena sufija, koja je umrla u Bejrutu unazad samo nekoliko godina, Sayyidah Fatimah al-Yashrutiyyah dala je naslov Al-Rihlah ila'l-Haqq svojemu glavnom djelu o sufizmu na temelju snoviđenja Ibn al-'Arabija . Otomanska Turska Okrećući se turskom dijelu otomanskog svijeta, pronalazimo kontinuiranu i jaku tradiciju u proučavanju teoretske gnoze koja seže unazad do samog Al-Qunawija i njegovog kruga u Konyi. Najistaknutiji među ovim figurama nakon ustanovljenja ove škole su Da'ud Qaysari (umro 751./1350.) i Shams al-Din Fanari (umro 834./1431.). Kashanijev učenik Qaysari je napisao određen broj djela o gnozi, uključujući njegov komentar na Ta'iyyah Ibn al-Farida, međutim, glavno među njima je njegov komentar na Fusus, koji je ostao među najtemeljitijim i najpopularnijim do danas . On je također napisao uvodnik za ovo djelo koje je nazvano Al-Muqaddimah, a koje sumira čitav krug gnostičkih učenja na majstorski način i koje je samo bilo predmetom mnogih komentara, uključujući važne glose koje je napisao Ayatollah Khomeini, a kojemu ćemo se vratiti malo kasnije, te magistralno djelo Sayyida Jalal-al-Dina Ashtiyanija (umro 1426./2005.) . Što se tiče Fanarija, pored toga što je bio glavni kadija u Otomanskom carstvu i glavni autoritet za islamsko pravo, bio je autor onog što mnogi turski i perzijski proučavatelji gnoze smatraju najnaprednijim tekstom 'irfana, to jest Misbah al-uns . Čudno je to da je danas u Bursi, gdje je pokopan, kao i drugdje u Turskoj, prvenstveno poznat kao pravnik, a u Perziji kao gnostik. Uz ovu dojicu glavnih figura, možemo spomenuti Bali Efendiju (umro 960./1553.), dobro poznatog komentatora Ibn 'Arabija, a i mngo drugih sufija koji su iza sebe ostavili značajna djela o teoretskoj gnozi sve do 14./20. stoljeća. Ustvari, utjecaj ove škole u otomanskom svijetu bio je znatan, uključujući takva područja kao što su Bosna, a pronalazi se i kod mnogih različitih tipova turskih mislilaca u suvremenom razdoblju. Kao najpoznatije među njima možemo spomenuti ime Ahmeda Avnija Konuka (umro 1357./1938.) koji je napisao četverotomni komentar na Fusus, njegovog suvremenika Ferida Rama (umro 1363./1944.), koji je istodobno bio gnostik, filozof, politička figura te autor nekoliko djela o Ibn 'Arabijevoj gnozi; te Ismaila Fennija Ertugrula (umro 1359./1940.), filozofa koji je upotrebljavao Ibn 'Arabijeva učenja kako bi pobio greške moderne zapadnjačke filozofije, napose materijalizma. Njegovi su radovi uvelike doprinijeli oživljavanju interesa za metafiziku u 14./20. stoljeću . Muslimanska Indija U ovom smo se kratkom historijskom istraživanju pomaknuli na istok i, logično, sada ćemo se usredsrijediti na Perziju i granična područja, uključujući ši'ijski Irak, koji je bio intelektualno usko povezan s Perzijom još od safavidskog razdoblja, i Afganistan, koji također pripada istom intelektualnom svijetu kao Perzija. Međutim, zbog središnje uloge koju je igrao u Perziji u kultiviranju znanosti 'irfan-i nazari tokom proteklih nekoliko stoljeća, vratićemo mu se na kraju ovog prikaza i prvo ćemo usredsrijediti našu pažnju dalje na istoku na Indiju, jugoistočnu Aziju i Kinu. Iako nikada nije sačinjena temeljita studija o svim važnim figurama povezanima sa školom Ibn 'Arabija i teoretskom gnozom na Indijskom potkontinentu, istraživanje koje je poduzimano iznosi na vidjelo vrlo raširen utjecaj ove škole u tom području. Već u 8./14. stoljeću Sayyid 'Ali Hamadani, perzijski sufija koji je migrirao u Kašmir (umro 786./1385.), pomogao je da se Ibn 'Arabijeve ideje prošire u Indiju. Ne samo da je napisao perzijski komenatr na Fusus, već je također sastavio određen broj neovisnih rasprava o 'irfanu . Stoljeće kasnije, 'Ala' al-Din 'Ali ibn Ahmad Maha'imi (umro 835./1432.) ne samo da je komentirao Fusus i Qunawijev Nusus, već je također napisao nekoliko neovisnih komentara o gnozi filozofske naravi na arapskom jeziku. Ova se djela na mnoge načine odnose na kasnija djela o gnozi koja su napisana na perzijskom. Također, napisao je arapski komentar na Jam-i jahannamay Shams-al-Dina Maghribija, za koje neki vjeruju da je plod inspiracije iz Farghanijevog djela Mashariq al-darari. Zanimljivo je primijetiti da su magribsku poeziju, poput one pjesnika kao što su Kirmani, 'Iraqi, Shabistari, Shah Ni'mat Allah Wali (umro 834./1431.) i Jami, vrlo visoko cijenili sljedbenici Ibn 'Arabijeve škole, koji su bili upoznati s perzijskim jezikom, kao što je bilo pjesništvo Ibn al-Farida među arapskim, perzijskim, turskim i indijskim sljedbenicima te škole. Istaknuti predstavnici teoretske gnoze u Indiji su brojni, te čak niti bolje poznati ne mogu biti ovdje spomenuti . Međutim ovdje je nužno spomenuti jednu figuru koja je, vjerojatno, najveći učitelj ove škole na Potkontinentu. Riječ je o Muhibbu Allahu Ilahabadiju (također poznat i kao Allahabadi) (umro 1058./1648.) . Autor arapskog i čak dužeg perzijskog komentara o Fususu, te jednako tako autoritativnog komentara o Futuhatu, Ilahabadi je također pisao neovisne rasprave o 'irfanu. Njegove rasprave naglašavaju intelekciju i sapiencijalnu mudrost radije negoli duhovna stanja koje mnoge sufije u Indiji, kao i drugdje, zahtijevaju kao jedini izvor božanskog znanja. Značaj djela Muhibba Allaha Ilahabadija u tradiciji teoretske gnoze koju razmatramo u ovome eseju i njegov kasniji utjecaj u Indiji su golemi. On označava jedan od najviših vrhova ove škole ne samo u Indiji, već u čitavom islamskom svijetu. Središnja teza Ibn 'Arabijeve gnoze, tj. wahdat al-wujuda, imala je svoj život u Indiji. Dok su se određene sufije, kao što je šejh Ahmad Sirhindi, suprotstavljale njezinoj uobičajenoj interpretaciji, mnoge su je sufije prigrlile, uključujući i one kao što su Gisu Diraz i Nizam al-Din Awliya' te mnogi njihovi učenici. Teško da možemo zamisliti historiju sufizma na Potkontinentu bez središnje uloge koju je odigrao 'irfan-i nazari. Čak je i istaknuti indijski filozof i teolog Shah Wali Allah (umro 1176./1762.) iz Delhija pisao djela vrlo inspirirana ovom školom, čiji se utjecaj nastavio do 14./20. stoljeća, kao što to vidimo u nekim djelima Mawlana Ashrafa 'Alija Thanwija (umro 1362./1943.) . Štoviše, jednom kad je filozofska škola iluminacije (ishraq) i transcendentne teozofije (al-hikmat al-muta'aliyah) dospjela u Indiju, postojale su mnogobrojne interakcije između ovih škola i škole 'irfana, kao što vidimo u samoj Perziji. Jugoistočna Azija Upravljajući se prema jugoistočnoj Aziji i malajskom svijetu, ovdje susrećemo jedan jedinstven fenomen, to jest ulogu Ibn 'Arabijeve škole, pokatkad nazvane wujudiyyah, u samom formiranju malajskoga kao intelektualnog jezika podesnog za islamski diskurs. Hamzah Fansuri (umro 1000./1592.), najznačajnija figura ove škole, bio je glavni malajski pjesnik i odigrao je središnju ulogu u razvoju malajskog kao islamskog jezika, dok je jednako tako vladao arapskim i perzijskim. Međutim, bio je učitelj doktrina Ibn 'Arabijeve škole . U njegovoj privrženosti ovoj školi slijedio ga je Shams al-Din Sumatrani (umro 1040./1630.). Iako su se ovoj školi suprotstavljale neke malajske sufije kao što je Nur al-Din Raniri i što je većina Malajaca obraćala više pažnje na operativni doli na doktrinarni aspekt sufizma, škola teoretske gnoze je nastavila da se proučava na određenim mjestima, te čak i danas postoje krugovi u Maleziji, Singapuru i Indoneziji gdje se slijede učenja ove škole i gdje se nastavljaju proučavati klasični tekstovi . Kina Moramo također kazati nekoliko riječi i o Kini. Sve do 11./17. stoljeća kineski muslimani su se bavili intelektualnim pitanjima na temelju arapskih i perzijskih tekstova. Tek u 11./17. stoljeću oni su započeli da koriste kineski i da nastoje da izlažu islamsku metafiziku i filozofiju na jeziku neokonfucijanizma. Od tog vremena oni su razvili značajan korpus islamskog mišljenja na kineskom jeziku koji se tek sada sustavno proučava. Zanimljivo je primijetiti da su dva klasična islamska djela koja su najranije prevedena na kineski jezik bila, prvo, Jamijev Lawa'ih, koje je majstorsko sumiranje 'irfana na perzijskom, a koje je preveo Liu Chih (umro oko 1670.) kao Chen-chao-wei («Pokazujući skrovitost Zbiljskog Područja«); te drugo, Ashi''at al-lam'at, kojeg je također napisao Jami, i koje se iznova, kao što je to već spomenuto, bavi 'irfanom, a koje je preveo P'o Ma-chih (umro poslije 1697.) («Misteriozna tajna izvornog razvijanja«) . Također, prvi muslimanski mislilac koji će izložiti islamska učenja na kineskom jeziku Wang Tai-yu (umro 1657. ili 1658.), a koji je napisao svoj Real Commenatary on the true Teaching 1642. godine, kojeg su slijedila druga djela, bio je prožet istom 'irfani tradicijom. Škola teoretske gnoze je, prema tome, bila predodređena da odigra značajnu ulogu na najvišem stupnju između kineske i islamske intelektualne tradicije tokom prošlih nekoliko stoljeća. Perzija Perzija je bila predodređena da postane jednim od glavnih središta, ako ne i glavnim poprištem, kasnijeg razvitka teoretske gnoze. Qunawijev krug bio je već blisko povezan s perzijskim kulturološkim svijetom i mnogi njegovi članovi, uključujući samog Qunawija, pisali su na perzijskom. Qunawijev učenik Fakhr al-Din 'Iraqi smatra se jednim od najvećih pjesnika perzijskog jezika. Među drugim ranim članovima ove škole možemo spomenuti Sa'd-al-Dina Hamuyaha, njegovog učenika 'Aziza al-Dina Nasafija, koji je pisao o gnozi na lahko dostupnom perzijskom, Awhada al-Dina Balyanija (umro 686./1288.) iz Širaza, čije je poznato djelo Risalat al-ahadiyyah dugo vremena bilo pripisivano Ibn 'Arabiju, te 'Abd-al-Razzaqa Kashanija, koji je, kako je to spomenuto, glavna figura škole teoretske gnoze i istaknuti komentator Fususa. Od 8./14. stoljeća naovamo u Perziji vidimo, s jedne strane, nastavak trajanja škole teoretske gnoze kroz pojavu proznih djela na arapskom i perzijskom jeziku u obliku komentara na Fusus i drugih osnovnih tekstova o ovoj školi, ili neovisnih rasprava, dok, s druge strane, primjećujemo duboki utjecaj ove škole u sufijskoj književnosti, napose poeziji. Savršeni primjer jeste Gulshan-i raz Mahmuda Shabistarija, jedno od najvećih remek-djela perzijske sufijske poezije, koje sumira principe Ibn 'Arabijeve gnoze u stihovima nebeske ljepote. Ovo je razlog što je njegov komentar koji je napisao Muhammad Lahiji u 9./15. stoljeću toliko važan tekst teoretske gnoze. Ovdje se, međutim, bavimo jedino proznim i sustavnim djelima teoretske gnoze, a ne poetskom tradicijom, ali se veza između ovog dvoga ne bi smjela zaboraviti, kao što to vidimo u djelima 'Iraqija, Shaha Ni'mata Allaha Walija, Jamija i mnogih drugih. Drugi važan događaj koji se desio u 8./14. stoljeću i koji je ostavio svoj duboki utjecaj na historiju škole tokom safavidskog, kadžarskog i pahlavi razdoblja bila je integracija Ibn 'Arabijeve gnoze u ši'izam, koji posjeduje svoja vlastita gnostička učenja na koja učenjaci ukazuju kao 'irfan-i shi'i. Ove dvije izvana različite škole su povezane i sežu unazad do izvorne ezoterijske i gnostičke dimenzije islamske Objave. Prije svih to je bio Sayyid Haydar Amuli (umro 787./1385.), koji je izvršio sintezu ovih dvaju ogranaka gnoze, iako je on iznio određene kritike Ibn 'Arabija, napose u pogledu pitanja walayata/wilayata. Mnogi su kasnije išli njegovim stopama. Amuli je istodobno bio duodecimalni teolog i sufija posvećen Ibn 'Arabijevoj školi. Njegovo djelo Jami' al-asrar je ključni tekst za Ibn 'Arabijevu gnozu u ši'ijskom kontekstu . Također je bio i autor glavnog komentara na Fusus i neovisnih metafizičkih rasprava. Potonji razvitak teoretske gnoze u Perziji, kao i škole transcendentne teozofije Mulla Sadraa, ne može se u potpunosti razumjeti bez razmatranja Amulijevih djela. Period od 8./14. pa do 10./15. stoljeća označava razdoblje intenzivne aktivnosti na polju teoretske gnoze i Ibn 'Arabijeve škole u Perziji. Komentari na Fusus su se neprekidno pojavljivali. Prvi u Perziji je najvjerojatnije bio onaj Rukn-al-Dina Mas'uda Shirazija, poznatog kao Baha Rukna (umro 769./1367.) . Međutim, postojali su i mnogi drugi poput Taj-al-Dina Khawarizmija (umro oko 838./1435.) , Shah Ni'mata Allaha Walija, Ibn Turkaha (umro 830./1437.) i Jamija, koji u određenom smislu okončava ovo razdoblje. Opsežna aktivnost na području gnoze združena napose sa sufizmom Ibn 'Arabijeve škole doprinosila je povrh toga cvjetanju sufijske škole u Khurasanu i središnjoj Aziji te zakučastim gnostičkim učenjima, uglavnom u pjesničkom obliku, takvih figura kao što su 'Attar i Rumi, s jedne, te kubrawiyyah škola koju je osnovao Najm al-Din Kubra, s druge strane. Teško da možemo prenaglasiti značaj Khurasanija i škola iz središnje Azije, te njihova dubokoumna metafizička učenja, međutim, u ovom se eseju nećemo baviti njima, budući da smo zainteresirani samo za 'irfan-i nazari u njegovoj združenosti s Ibn 'Arabijevom školom. Među figurama ovog razdoblja, Sa'in al-Din ibn Turkah Isfahani se ističe u onoj mjeri u kojoj se to tiče njegovog kasnijeg utjecaja. Autor mnogobrojnih neovisnih rasprava o metafizici i tradicionalnim znanostima, on je također napisao komentar na Fusus, koji je postao popularan . Međutim, djelo koje ga je učinilo jednim od stupova škole teoretske gnoze u Perziji tokom kasnijih stoljeća jeste njegov Tamhid al-qawa'id . Ova majstorska rasprava o gnostičkom krugu postala je popularni priručnik za podučavanje o ovom predmetu u Perziji, napose tokom kadžarskog razdoblja, i ostala je takvom sve do danas, kao što to primjećujemo u opsežnoj recenziji koju je o ovom djelu napisao suvremeni perzijski filozof i gnostik 'Abd Allah Jawadi Amuli . Figura kojoj je dat naslov «Pečat perzijskih pjesnika«, to jest 'Abd al-Rahman Jami iz Herata, bio je također u nekom smislu pečat ovog razdoblja u historiji teoretske gnoze u Perziji. Kao jedan od najvećih pjesnika perzijskog jezika, bio je također učitelj Ibn 'Arabijeve gnoze i u određenom je smislu sintetizirao unutar svojih djela dva odvojena toka islamske duhovnosti koji su potjecali od Ibn 'Arabija i Rumija. Jami je također autor određenog broja komentara o Ibn 'Arabijevim djelima kao što je poznati Naqd al-nusus fi sharh naqsh al-fusus . Također je napisao sažetke učenja ove škole u djelima koja su već spomenuta, kao što su Lawa'ih i Ashi''at al-lam'at, koja su oba remek-djela koja su korištena kao tekstovi za učenja 'irfana sve do danas . Širenje duodecimalnog ši'izma u Perziji tokom safavidskog razdoblja transformiralo je scenu u pogledu proučavanja i podučavanja 'irfana. Tokom ranog razdoblja safavidske vladavine, nastali su mnogi sufijski redovi u Perziji, dok je od 11./17. stoljeća naovamo izrasla opozicija protiv sufizma, napose među slojem ši'ijskih učenjaka koji su, otuda, izabrali da govore radije o 'irfanu, nego o tasawwufu . Iako su se pojavili drugi tipovi sufijskih i gnostičkih radova tokom ovog perioda, a koje su pisali članovi različitih sufijskih redova kao što su dhahbije, i 'irfan-i shi'i također su se pojavili u određenim krugovima, a nekoliko novih djela o ovom predmetu teoretske gnoze pojavilo se tokom ovog razdoblja u usporedbi s onim prethodnim. Glavni utjecaj Ibn 'Arabijeve škole počeo se osjećati kroz radove Mulla Sadraa (umro 1050./1640./41.), koji je bio duboko pod utjecajem Shaykha al-Akbara i opsežno ga je citirao u svojemu Asfaru i drugdje . Međutim, tehnički govoreći, škola Mulla Sadraa je povezana sa hikmetom, a ne 'irfanom, iako je Mulla Sadra također bio gnostik i duboko verziran u ibn 'arabijevska učenja. Međutim, on je integrirao elemente ovog učenja u svoju svoju al-hikmat al-muta'aliyah (transcendentnu teozofiju ili filozofiju) i nije pisao zasebne rasprave o čistoj gnozi na način Ibn 'Arabija ili Qunawija. Krajnje je značajno da Mulla Sadra nije ostavio iza sebe komentar o Fususu poput onog Kashanija ili Qaysarija, niti je napisao raspravu poput Tamhid al-qawa'ida, iako je bio dobro upoznat sa Ibn Tuketom. Niti pronalazimo glavna djela posvećena čisto teoretskoj gnozi ili 'irfan-i nazari koja su napisali njegovi studenti kao što je Fayd Kashani, koji je također bio gnostik, ili, pak, Lahiji. Škola 'irfan-i nazari je jamačno nastavila postojati tokom safavidskog razdoblja, ali je glavno intelektualno povjerenje ovog razdoblja bilo u stvaranju škole transcendentne teozofije, koja je inkorporirala glavne teze 'irfana, kao što su wahdat al-wujud, u njegov filozofski sustav, ali koji je bio različit po strukturi od njegovih učenja, načinu predstavljanja i metodi pokazivanja od 'irfana. Štoviše, predmet hikmata je «uvjetovan negacijom« (wujud bi-shart-i la), dok je predmet 'irfana posve neuvjetovan (wujud la bi-shart). U svakom slučaju, što se tiče Perzije, moramo sačekati kadžarski period da vidimo glavnu obnovu učenja 'irfan-i nazari i pojavu važnih komentara o klasičnim tekstovima ove tradicije. Ova se obnova pojavila skupa sa oživljavanjem učenja škole Mulla Sadraa i mnogi učitelji ovog perioda su bili hakimi i 'arifi, dok je 'irfan nastavio da vrši dubok utjecaj na filozofiju. Prva glavna figura koju ćemo spomenuti u ovom kontekstu škole 'irfana tokom kadžarskog razdoblja jeste Sayyid Radi Larijani (umro 1270./1853.), koji je bio učenik Mulla 'Alija Nurija u hikmatu, međutim, znamo mnogo manje o njegovoj liniji u 'irfanu . Kaže se da je dospijevao u stanja ushićenja (egzaltacije), a njegovi su mu suvremenici dali ime «Posjedovatelj stanja unutarnjeg (batin) svijeta« . Znamo da je predavao Fusus i Tamhid al-Qawa'id u Isfahanu i da je smatran bogougodnikom i učiteljem znanosti 'irfan-i nazari. Radijev najznačajniji učenik bio je Aqa Muhammad Rida Qumsha'i (umro 1306./1888.-9.), kojega mnogi perzijski eksperti 'irfana smatraju drugim Ibn 'Arabijem i najistaknutijim komentatorom gnostičkih tekstova kao što je Fusus, od Qunawijwvog doba. Aqa Muhammad Rida je studirao u Isfahanu, ali je kasnije migrirao u Teheran, koji je otad bio, najvjerojatnije, najznačajniji za podučavanje 'irfan-i nazari decenijama . Tamo je predavao i podučavao brojne učenike 'irfanu i hikmetu. Također je napisao izvjestan broj važnih glosa i komentara na djela kao što su Tamhid al-Qawa'id i Qaysarijev komentar na Fusus, te neka Mulla Sadraova djela, uz neovisne rasprave. Poput mnogobrojnih učitelja 'irfan-i nazari, Aqa Muhammad Rida je također bio tankoćutni pjesnik i sastavljao je poeziju pod pseudonimom Sahba. Nažalost, većina njegovih pjesama su izgubljene. Također je od velike važnosti istaknuti da je Aqa Muhammad Rida naglašavao značaj duhovne prakse i potrebu za duhovnim učiteljem . Jedan od Ridaovih najznačajnijih učenika bio je Mirza Hashim Ashkiwari Rashti (umro 1332./1914.), komentator djela Misbah al-uns, a koji je preuzeo kružook za instrukcije u 'irfanu u Teheranu nakon Aqa Muhammada Ridaa. Potom je bio učitelj toliko poznatih hakima i 'arifa prošlog stoljeća, kao što su Mirza Mahdi Ashtiyani (umro 1362./1953.), Mirza Ahmad Ashtiyani (umro 1396./1975.) i Muhammad 'Ali Shahabadi (umro 1369./1951.) . Potonji je ne samo važan za naše radove o gnozi, uključujući njegovu Rashahat al-bihar, već i zbog toga što je bio učitelj Ayatollaha Khomeinija u 'irfan-i nazari, osoba s kojom je potonji studirao Fusus bez prisustva bilo kojeg učenika . Mnoge ideje Ayatollaha Khomeinija u njegovim djelima Ta'liqat, Sharh du'a-i sahar i Misbah al-hidayah ila'l-khilafah wa'l-walayah/wilayah odražavaju interpretacije Shahabadija, kojeg je duboko poštovao. Politička slava i utjecaj Ayatollaha Ruh-Allaha Khumaynija (Khomeinija) (umro 1409./1989.) spriječila je mnoge ljude na Zapadu, te čak unutar islamskog svijeta, da ozbiljnije svrate pozornost na njegova gnostička djela, te njegovo mjesto u dugoj historiji teoretske gnoze, koja je ukratko skicirana iznad. Nema sumnje da je on bio privučen proučavanjem 'irfana od rane mladosti i u kasnijim godinama, dok je također studirao hikmat, a da ne govorimo o prenesenim znanostima, gdje je njegova velika ljubav ostala biti 'irfan, iako je također bio priznati učitelj škole Mulla Sadraa . U svojim je djelima objedinio tradiciju 'irfan-i shi'i i onu Ibn 'Arabija. Naprimjer, njegov Sharh du'a-i sahar pripada svijetu ši'ijske gnoze; Ta'liqat 'ala sharh fususil-hikam wa misbahil-uns pripada tradiciji ibn 'arabijevske gnoze kako su je interpretirali stoljećima ši'ijski gnostici i s brojnim novim uvidima u razumijevanje ovih klasičnih tekstova; a Misbah al-hidayah ila'l-khilafah wa'l-walayah/wilayah predstavlja sintezu ovih dviju gnostičkih škola. Druga mistična djela Ayatollaha Khomeinija kao što su Chihil hadith, Sirr al-salah, Adab al-salah i Sharh-i hadith-i junud-i 'aql wa jahl također su gnostička djela i ezoterijske kvalitete, koja podsjeća na Fayda Kashanija ili Qadija Sa'ida Qummija i seže unazad još dalje, do klasičnih sufijskih djela o takvim predmetima, ali ne potpadaju pod kategoriju 'irfan-i nazari, kako smo to definirali u ovome eseju . Ayatollah Khomeini je također pisao pjesme mistične i gnostičke naravi. Za mnoge je zanimljivo primijetiti, i možda čak pomalo zbunjujuće, da, iako je kasnije u svojemu životu posve ušao u političku arenu, ranije je u svojemu životu Ayatollah Khomeini bio ne samo puno više zainteresiran za teoretsku gnozu, već i za operativni sufizam s njegovom asketskom dimenzijom i naglaskom na odvraćenosti od ovog svijeta. Ključ za rješenje ove zagonetke trebao bi se vjerojatno potražiti, prije svega, u stupnjevima čovjekovog putovanja (asfar) prema Bogu koje spominje Mulla Sadra na početku svojeg djela Asfar, stupnjevima koji uključuju putovanje od stvorenja (al-khalq) prema Bogu (al-Haqq) i povratak stvorenja s Bogom i, drugo, u Khomeinijevom razumijevanju stupnjeva ovog putovanja kako su primijenjeni na njega i onog što je on smatrao da je njegova misija u životu. U svakom slučaju, iako se kasnija faza njegovog života uvelike razlikuje izvana od one Aqa Muhammada Ridaa, njegov je raniji život bio uvelike sličan životu osobe koju je nazvao «učiteljem naših učitelja«. Također, poput Aqa Muhammada Ridaa, Ayatollah Khomeini je bio pjesnički nadaren i duboko porinut u tradiciju perzijske sufijske poezije. Postoji potreba da se u budućnosti pobliže prostudira odnos između kontemplativne i aktivne dimenzije života u slučaju Ayatollaha Khomeinija u odnosu na učenja 'irfana, i općenitije u životima nekoliko drugih glavnih muslimanskih političkih figura 14./20. stoljeća, kao što su Hasan al-Banna', utemeljivača Ikhwan al-muslimin, te Mawlana Mawdudi, utemeljivača Jama'at-i islami u Pakistanu, obojica su bili duboko porinuti u politiku, dok su ranije u svojim životima bili posvećeni, na jedan ili drugi način, sufizmu. Međutim, niti u jednom slučaju glavnih muslimanskih političkih figura 14./20. stoljeća ne postoji tako jak odnos između sufizma i 'irfana kao što to pronalazimo u slučaju Ayatollaha Khomeinija. Takve stvari potiču pitanja o središnjem zanimanju za razumijevanje odnosa između sufizma i 'irfana, s jedne, te izvanjskog političkog djelovanja, s druge strane. Međutim, ova pitanja nisu predmet našeg zanimanja ovdje. Ono što je važno da primijetimo jeste da, bez obzira na njegova politička stajališta i djelovanja, te njegovu naročitu interpretaciju walayata/wilayata, Ayatollah Khomeini ostaje važnom figurom u dugoj historiji teoretske gnoze u islamskom svijetu. Tradicija 'irfan-i nazari traje do današnjih dana u Perziji . Nakon generacije takvih figura kao što su Ayatollah Khomeini, 'Allamah Tababata'i (umro 1404./1983.), koji je bio glavni gnostik, izvan pisanja i komentara o Ibn 'Arabiju, i kao što je jedan od važnih učitelja 'irfana Sayyid Muhammad Kazim 'Assar, kasnije su se pojavile istaknute figure na sceni kao što su Sayyid Jalal al-Din Ashtiyani, Hasan-zadeh Amuli, te Jawad Amuli, koji još predaje u Qomu. Ashtiyanijev komenatar na uvodnik Qaysarija za Fusus koji je spomenut iznad, te određen broj njegovih drugih komentara, kao što je onaj na Tamhid al-qawa'id i Naqd al-nusus, glavni su komentatorski tekstovi teoretske gnoze, dok nedavni komentar Hasan-zadea Amulija na Fusus naslovljen kao Mumidd al-himam dar sharh-i fusus al-hikam otkriva živu prirodu ove škole u Perziji kao što to čini Amulijeva recenzija Tamhid-al-qawa'ida. Čime se bavi teoretska gnoza? Prije nego što pređemo na kazivanje o značaju teoretske gnoze i doktrinarnog sufizma, nužno je da kažemo nekoliko riječi o tome koje predmete vrhovna znanost razmatra. A prije prikazivanja u glavnim crtama predmeta učinjenog poznatim kroz teoretsku      gnozu, trebamo znati kako možemo postići takvu spoznaju. Ova spoznaja Vrhovne Zbiljnosti ili Vrhovne Supstancije jeste sama po sebi najviša spoznaja i tvori samu supstanciju suštinske spoznaje. Kao što je Frithjof Schuon, jedan od najistaknutijih suvremenih izlagatelja gnoze i metafizike, rekao: «Suština spoznaje je znanje Suštine« . Ova je spoznaja sadržana duboko unutar srca/intelekta i njezino zadobijanje je više obnavljanje doli otkriće. Ona je, nakon svega, prisjećanje, platonički anamnesis. Sposobnost povezana s ovom spoznajom je intelekt (al-'aql), nous, koji ne treba brkati s razumom. Ispravno funkcioniranje intelekta unutar čovjeka je u većini slučajeva u potrebi te objektivne manifestacije intelekta, koja je revelacija . U svakom slučaju, njezino zadobivanje uvijek zahtijeva intelektualnu intuiciju, koja je u konačnici božanski dar, te sposobnost da se «kuša« istina. U islamskoj tradiciji je ova vrhovna spoznaja ili gnoza povezana s takvim kvalitetima kao što su dhawq (okus), hads (intuicija), ishraq (iluminacija) i hudur (prisustvo). Oni koji mogu razumjeti gnozu moraju posjedovati određene intelektualne darove, koje ne trebamo brkati sa sposobnostima puke racionalizacije. Također, u islamu je gnoza uvijek bila povezana sa unutarnjim značenjem revelacije i njezinim postignućem inicijacije i ezoterične snage walayata/wilayata, koji proizlazi iz vrela poslanstva i o kojemu su mnogi gnostici od Ibn 'Arabija do Sayyida Haydara Amulija, od Aqa Muhammada Ridaa Qumsha'ija pa do Muhammada 'Alija Shahabadija i Ayatollaha Khomeinija pisali s različitim interpretacijama. Upravljajući se sada predmetima teoretske gnoze i doktrinarnog sufizma, moramo spomenuti da je naše nastojanje ovdje da proširimo njegova učenja, ali samo predmete koji su od interesa za ovu školu . Glavni predmet gnoze, moglo bi se kazati, je Vrhovni Princip ili Zbiljnost, koja je apsolutna i beskonačna i nije čak omeđena bivanjem apsolutnom i beskonačnom. Gnostici često pišu da je Apsolutni Bitak bez «ograničenja« apsolutnosti. On je stoga Zbiljnost koja je Iznad-Bitak i Apsolutni Bitak. Kasniji gnostici nazivaju ovaj vrhovni predmet wujud-i la bi-shart-i maqsami, posve neuvjetovan Bitak koji je osnova za sve podjele i distinkcije. Prema tome, gnoza se ne bavi samo ontologijom, već i metafizikom koja je utemeljena ponad Bitka u Vrhovnoj Zbiljnosti u kojoj se Bitak uobičajeno shvaća kao prva determinacija. On započinje determinacije i na njega se pokatkad ukazuje kao Al-Haqq (Istina). On se jednako tako bavi multiplicitetom unutar Božijeg poretka, to jest Božijim imenima i kvalitetima koji su toliko brojna samoodređenja i samoraskrivanja Vrhovne Suštine. Vrhovna Znanost (al-'ilm al-a'la), tj. gnoza, jednako tako se bavi manifestacijama Principa, na svim stupnjevima univerzalne egzistencije od svijeta arhanđela do onog materijalnog, međutim, ona posmatra sve što postoji u kozmosu u svjetlosti ovog Principa. Ona se spušta od Principa do manifestacije i bavi se kozmologijom kao znanošću kozmosa u odnosu na Princip, kao oblik spoznaje koji pribavlja mape kojima će voditi i upravljati ljudska bića, koja su smještena u granice kozmičke egzistencije do metakozmičke Zbiljnosti. Ova se vrhovna znanost također bavi nužnošću ljudskog stanja u svoj njegovoj širini, veličini, dubini i visini. Ona sadržava najtemeljitiju «čovjekovu znanost«, koju bismo mogli nazvati antropologijom ukoliko se ovaj pojam razumije u njegovom tradicionalnom, a ne modernom smislu, kao i «znanošću duha« unutar čovjeka ili pneumatologijom, koja izbiva iz svjetonazora modernog svijeta. Konačno, gnoza se bavi Principom na svim stupnjevima manifestacije sa stajališta jedinstva koje dominira nad svim što postoji i koje je napose središnje islamskoj perspektivi. Mogli bismo kazati da islamskom metafizikom ili gnozom dominiraju dva temeljna učenja o «transcendentnosti jedinstva Bitka« (wahdat al-wujud) i univerzalnom čovjeku (al-insan al-kamil), koji ne uključuju samo gnostičku antropologiju, već jednako tako i simboličku kozmologiju na temelju korespondencije između mikro i makrokozmosa. Teoretska gnoza se također bavi u najdubljem smislu riječi zbiljnošću objave i religijom. Pitanje odnosa između gnoze i ezoterizma, s jedne, te formalnog i egzoteričnog aspekta religije, s druge strane, komplicirano je i ne možemo ovdje ulaziti u njega. Ono što je posvema jasno jeste da su u svakom tradicionalnom društvu gnoza i ezoterizam bili nerazmrsivo povezani s religijskim ozračjem u kojemu su postojali. Ovo je istina za Luria i jevrejski misticizam, kao i za Šankaru i indijsku gnozu, te za sve one između. U svakom slučaju, u ovome eseju, koji se bavi gnozom u islamskoj tradiciji, treba da spomenemo najdublje zanimanje gnostika za zbiljnosti religije i izlaganje njezinih učenja na najvišem stupnju, kao što primjećujemo u mnogim sufijskim raspravama o unutarnjem značenju islamskih obreda . Teoretska gnoza nije zainteresirana samo za praktične aspekte religije, već jednako tako i za temeljna islamska učenja kao što su stvaranje, poslanstvo, eshatologija, itd. Islamski učitelji gnoze govore o onome zašto i kako stvaranja. Oni kazuju o «stvaranju u Bogu«, kao i o Božijem stvaranju . Oni izlažu učenje o nepromjenljivim arhetipovima (al-a'yan al-thabitah) i disanju egzistencije nad njima povezanom s Božijom milošću koja izvodi stvoreni poredak. Oni posmatraju samo stvaranje kao Samoraskrivanje Božije . Također, oni raspravljaju obnovu stvaranja (tajdid al-khalq) u svakom trenutku . Nadalje, teoretska gnoza naširoko kazuje o kraju i početku stvari. Najpotpunije objašnjenje islamske eshatologije utemeljeno na Kur'anu i hadisu pronalazi se u djelima kao što je Ibn 'Arabijev Futuhat al-makkiyyah. U svim tradicionalnim religijama i kulturnim podnebljima gnoza jednako tako pribavlja osnovu za znanost oblika, koji uključuju umjetničke oblike, i čine razumljivim jezik simbolizma. Iako se na najvišem stupnju bavi Bezobličnim, gnoza i metafizika pribavljaju osnovu za simboličku znanost, napose u svijetu gdje je «duh simbolizma« izgubljen . U islamu se rasprave o teoretskoj gnozi obično ne bave eksplicitno u zasebnim odjeljcima oblicima i simbolima, već izlažu principe ove znanosti, koji se potom primjenjuju kada je to nužno. Ibn 'Arabijeva i Rumijeva djela su krcata takvim primjerima. Ovi učitelji pribavljaju znanost duhovne hermeneutike (ta'wil), kao što je također primjenjuju na različite religije, umjetničke oblike, simbole i mitove, koji uključuju one koji se pronalaze u samom Kur'anu. Gnoza je prosvjetljujuća i ujedinjujuća spoznaja i stoga je prirodno da se teoretska gnoza bavi spoznajom kao takvom, prvenstveno svetim znanjem i znanjem svetog, ali jednako tako i stupnjevima hijerarhije spoznaje . Tačno je da se većina tradicionalnih filozofija, uključujući i islamske, bavi ovim pitanjem, međutim, samo u djelima o teoretskoj gnozi pronalazimo najuniverzalnije razmatranje ovog predmeta, uključujući, naravno, vrhovnu spoznaju koja je sama gnoza. Teoretska gnoza ili scientia sacra jeste jednako tako metafizika koja prebiva u srcu perenijalne filozofije kako se tradicionalno razumije. Katkad se naziva teozofijom, kako smo ovaj pojam razumijevali prije modernog iskrivljenja, a također se odnosi na ono što se naziva mističnom teologijom i mističnom filozofijom u zapadnjačkim jezicima. U islamskoj tradiciji ona je pribavila krajnje kriterije za prosuđivanje onog što tvori philosophia vera. Ona je bila utemeljujuća u razvitku tradicionalne filozofije i tradicionalnih znanosti i ključ je za najdublje razumijevanje svih tradicionalnih kozmoloških znanosti, uključujući «skrite znanosti« (al-'ulum al-khafiyyah ili gharibah). Potonje tradicionalne filozofske škole koje su potrajale u islamskom svijetu do danas, među kojima je glavna škola iluminacije, koju je utemeljio Suhrawardi (umro 587./1191.), i transcendentna teozofija/filozofija, koju je utemeljio Mulla Sadra, blisko su povezane s 'irfanom. Mogli bismo, zapravo, kazati da je nakon srednjovjekovlja i renesanse filozofija na Zapadu postala sve više i više vezana te jednako tako podređena modernoj znanosti, kao što to jasno vidimo kod Kanta, dok je u islamskom svijetu filozofija postala sve više povezana s 'irfanom iz kojeg izvodi svoju okrepu, te čija je vizija zbiljnosti služila kao osnova za njezino filozofiranje. Potrebno je samo da pročitamo djela Mulla Sadraa kao što je njegov Al-Shawahid al-rububiyyah, ili rasprave Aqa 'Alija Mudarrisa, kao što je njegov Badayi' al-hikam, kako bismo ustanovili istinitost ove tvrdnje. Mnoga djela kasnijih islamskih filozofa su na granici između hikmata i 'irfana, iako ove dvije discipline ostaju biti posve različite jedna od druge. Današnji značaj teoretske gnoze Današnji islamski svijet uvelike pati od nepoštivanja svoje vlastite intelektualne tradicije i k tomu još postoje neki suvremeni modernizirani muslimanski filozofi, napose u arapskom svijetu i, donekle, u Turskoj, koji su odbacili kasniju islamsku filozofiju upravo zbog njezine povezanosti s 'irfanom, koji pežorativno kritiziraju kao puki misticizam. Na drugom kraju spektra postoje oni tzv. fundamentalisti koji se protive razumu i gnozi i štoviše, kritiziraju islamsku intelektualnu tradiciju, u čijem srcu prebiva gnoza, pod izlikom da žele sačuvati islam. Oni su slijepi za činjenicu da je upravo ova intelektualna tradicija ona u čijoj je islam krajnjoj potrebi danas, suočen s izazovima modernog svijeta koji su prvenstveno intelektualni. Neki od najvećih problema s kojima se islam danas suočava su invazija sekularističkog svjetonazora i sekularnih filozofija; širenje znanosti i tehnologije utemeljene na sekularnom stajalištu o prirodi i znanju o prirodi; kriza čovjekove okolice, koja je usko povezana sa širenjem moderne tehnologije; religijski pluralizam i potreba dubokog razumijevanja drugih religija; potreba da se odbrani sami islam od sekularističkih ekskluzivističkih kršćanskih napada koji prvenstveno potječu sa Zapada; potreba da se razumiju principi islamske umjetnosti i arhitekture, te da se ovi principi primijene na stvaranje autentične islamske umjetnosti i arhitekture danas; da se pribave autentični islamski odgovori na odnos između religije i znanosti; da se uobliči islamska znanost duše ili psihologija; da se ustanovi čvrsti temelj za harmoniju između vjere i razuma. Uloga 'irfana je središnja za razrješenje ovih i mnogih drugih problema. Samo se u gnozi može pronaći ovaj ujedinjujući princip vjere i razuma. Kada bismo samo razumjeli 'irfan, shvatili bismo njegov suštinski značaj za muslimane danas. Štoviše, 'irfan nije zapleten u mrežu silogističke forme zaključivanja koje pronalazimo u islamskoj filozofiji, oblika zaključivanja koje je strano mnogim suvremenim ljudima. Dakle, paradoksalno je da je on u određenom smislu pristupačniji onima koji posjeduju intelektualnu intuiciju nego tradicionalističkim školama islamske filozofije, koje također mogu i moraju igrati važnu ulogu u suvremenom intelektualnom životu islamskog svijeta. Kao što je već spomenuto, u tradicionalnom islamskom svijetu su se teoretskoj gnozi suprotstavljali sigurno svi pravnici, teolozi i filozofi; također, suprotstavljale su joj se neke sufije koji su tvrdili da je gnoza rezultat onog što je zadobijeno kroz duhovna stanja, a ne kroz čitanje knjiga o gnozi. Titus Burckhardt nam je jednom kazao da je, kada je prvi puta bio pozvan u Fez kao mladić, ponio sa sobom Fusus i pošao kod velikog učitelja da proučava s njim ovaj temeljni tekst ma'rifata ili 'irfana. Učitelj ga je upitao za knjigu koju je imao pod rukom i on je odgovorio da ima Fusus. Učitelj se nasmijao i kazao: «Oni koji su dovoljno inteligentni da razumiju Fusus ne treba da ga proučavaju, a oni koji nisu dovoljno inteligentni su inače kompetentni da ga proučavaju«. Učitelj je, unatoč tomu, želio da podučava mladog S. Ibrahima (Titusa Burckhardta) Fususu, ali je aludirao na značaj realizirane gnoze, a ne samo njezinog teoretskog razumijevanja, spoznaje koja, jednom kad se shvati, oslobađa čovjeka od robovanja neznanju, bivajući, po definiciji, spasonosno znanje. Burckhardt je počeo da prevodi sažetak Fususa na francuski jezik, prijevod koji je odigrao ključnu ulogu u uvođenju škole teoretske gnoze i Ibn 'Arabija na Zapad. Zapravo, iako su magistralno razjašnjenje gnoze i metafizike dali tradicionalni učitelji kao što su Rene Guenon, Frithjof Schuon, sam Burckhardt i drugi su bili izravno povezani s unutarnjom težnjom i intelekcijom, kao i učenjima neislamskog porijekla, no oni su bili nerazmrsivo povezani s tradicijom 'irfana koji je raspravljan u ovom eseju. Naravno, ne možemo postati bogougodnikom jednostavnim čitanjem tekstova o 'irfanu, niti čak njihovim mentalnim razumijevanjem. Moramo shvatiti njihove istine i «biti« onaj koji zna. Unatoč tomu, korpus znanja sadržan u djelima teoretske gnoze i doktrinarnog sufizma je najdragocjenija znanost koju muslimani moraju prigrliti kao dar sa Neba. Ovaj golemi korpus djela od Ibn 'Arabija do Qunawija i Aqa Muhammada Ridaa Qumsha'ija i Amira 'Abd al-Qadira, te u suvremenom periodu od Mawlana Thanwija, Muhammada 'Alija Shahabadija i Ayatollaha Khomeinija do Sayyida Jalal-al-Dina Ashtiyanija i Hasan-zadeha Amulija, sadrži i korpus znanja velikog bogatstva koje jedino može pribaviti najdublje odgovore na mnoga najakutnija suvremena intelektualna, duhovna te, čak, praktična pitanja. Međutim, ponad svega, ovo sama tradicija može pribaviti za one muslimane koji su sposobni da shvate vrhovnu znanost Zbiljskog, znanost čije je shvatanje najviši cilj ljudskog postojanja .

argaiv1425

S engleskog preveo: Nevad KAHTERAN

Theoretical Gnosis and Doctrinal Sufism and Their Significance Today By Seyyed Hossein Nasr Abstract This essay examines the meaning, role and structure of that supreme science of the Real which came to be known as al-tasawwuf al-'ilmi or 'irfan-i nazari in Islamic civilizaction. It then turns to the history of this science beginning with Ibn 'Arabi and his immediate circle and then considers each region of the Islamic world seperately from Morocco to the Malay world. from the earliest teachers to those of the present day. The relation of this science to philosophy, kalam, and other intellectual disciplines is discussed and its spiritual significance is studies in itself and its relation to the operative and practical aspects of Sufism. At the end of the essay a section is devoted to the significance of 'irfan today and its role in providing solutions for some of the most important intellectual and spiritual issues facing the contemporary Islamic world. (Naslov Izvornika: Transcendent Philosophy, 1-36, decembar 2005. © London Academy of Iranian Studies - integralnu verziju bosanskog prijevoda na temelju dopuštenja samog autora profesora S. H. Nasra donosimo u časopisu «Znakovi vremena«). Ovaj latinski izraz upotrebljavamo kako bismo je razlikovali od «svete znanosti«, koja posjeduje puno općenitije značenje i uključuje također kozmološke znanosti. Što se, pak, tiče suprotstavljanja Ibn 'Arabijevom učenju, vidjeti, primjerice, Alexander Knysh, Ibn 'Arabi in the Later Islamic Tradition - The Making of a Polemical Image in Medieval Islam (Albany, NY: State University of New York Press, 1999.). O tradicionalnom razumijevanju perenijalne filozofije vidjeti Nasr, Knowledge and the Sacred (Albany, NY: State University Press, 1989), sr. 68 i naredne. Vidjeti takodjer Frithjof Schuon, "Tracing the Notion of Philosophy", u njegovoj knjizi Suism - Veil and Quintessence, preveo William Stoddart (Bloomington (IN): World Wisdom Books, 1981.), pogl. 5, str. 115-128. Odnos između ši'itske gnoze i sufizma je fascinirajući i istodobno suštinski važan predmet kojim se ovdje možemo baviti. Određen broj zapadnjačkih učenjaka, medju kojima je najistaknutiji bio Henry Corbin, razmatrali su ovo pitanje metafizički i historijski. Vidjeti, primjerice, njegovo djelo En Islam Iranien, tom III, Les Fideles d'amour - Shi'ism et souisme (Paris: Gallimard, 1972.), napose str. 149 i naredne. Vidjeti također Mohammad Ali Amir Mo'ezzi i David Streight, The Divine Guide in Early Shi'ism: The Source of Esotericism in Islam (Albany, NY: State University of New York Press, 1994.); i S.H. Nas, Sufi Essays (Chicago: ABC International Group, 1999.), str. 104-120. Nažalost, ne postoji cjelovita, niti čak blizu cjelovite historija samog sufizma, niti doktrinarnog sufizma. Čak su i detalji o školi Ibn 'Arabija daleko od toga da su poznati. Na sadašnjem stupnju znanja poznajemo samo nekoliko glavnih vrhunaca ovog veličanstvenog niza i oni moraju nastaviti da se raspravljaju i iznose na vidjelo na polju međunarodne učenosti. Kao primjer odnosa između Ibn 'Arabija i ranijih gnostika možemo usporediti njegovo razmatranje walayata/wilayah koje su raspravljali mnogi učenjaci kao što su Michel Chodkiewicz i William Chittick (vidjeti, primjerice, djela citirana ispod) i radove Hakima Tirmidhija. Za stajališta potonjeg vidjeti Tirmidhi, Kitab khatm al-awliya', ed. Osman Yahya (Beirut: Imprimerie Catholique, 1965.); takodjer Bern Radtke, Drei Schriften des Theosophen Tirmid (Birut: In Kommissein bei Franz Steiner Vrlag Stuttgart, 1992.). Sada postoji zbiljski korpus djela na evropskim jezicima o Ibn 'Arabiju i prijevodi mnogih njegovih djela, napose na francuskom jeziku. O Ibn 'Arabijevom životu i djelima vidjeti Claude Addas, Quest for the Red Sulphur: The Life of Ibn 'Arabi, preveo Peter Kingsley (Cambridge (UK): Ilamic Texts Society, 1993.); and Stephen Hirtenstein, The Unlimited Mercfer: The Spiritual Life and Thought of Ibn 'Arabi (Ashland, OR: White Cloud Press, 1999.). Za uvod u njegova učenja vidjeti William Chittick, Ibn 'Arabi: Heir to the Prophets (Oxford: Oneworld, 2005.). O njegovim djelima vidjeti Osman Yahya, Hisoire et classification de l'oeuvre d'Ibn 'Arabi (Damascus: Institut Frangais de Damas, 1964.). O Ibn 'Arabijevim gnostičkim učenjima vidjeti W. Chittik, The Sufi Path of Knowledge (Albany, NY: State University of New York Press, 1989.); njegovo djelo The Self-Disclosure of God (Albany, NY: State University of New York Press, 1998.; Michel Chodkiewicz, An Ocean without Shore: Ibn 'Arabi, the Book and he Law, preveo David Streight (Albany, NY: State University of New York Press, 1993.); idem. Seal of the Saints - Prophethood and Sainthood in the Doctrine of Ibn 'Arabi, preveo Liadain Sherrard (Cambridge, UK: The Islamic Texts Society, 1993.); Henry Corbin, Alone with Alone: The Cretaive Imagination in the Sufism of Ibn 'Arabi (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1997.); te Toshihiko Izutsu, Sufism and Taoism: A Comparative Study of Key Philosophical Concepts (Berkeley, CA: University of California Press, 1984.), dio I, str. 7-283. Vidjeti Ibn 'Arabijevo djelo Mudrost poslanika, preveo s arapskog na francuski s bilješkama Titus Burckhardt, prevela s francuskog na engleski Angela Culme-Seymour (Aldsworth (UK): Beshara Publications, 1975.). Ovo djelo posjeduje oštroumne komentare o metafizici Ibn 'Arabija koje je napisao Titus Burckhardt. Najnoviji i najuspješniji prijevod Fususa na engleskom jeziku je sačinio Caber Dagli, The Ringstones of Wisdom (Fusus al-hikam) (Chicago: Kazi Publicaions, Great Books of the Islamic World, 2004.). Vidjeti također Charles-Andre Gills, Le livre des chatons des sagesse (Beirut: Al-Bouraq Editions, 1997.). Vidjeti Ibn 'Arabi, Les Illuminations de la Mecque - The Meccan Illuminations, prev. pod nadzorom Mihela Chodkiewicza (Paris: Sinbad, 1988.). O historiji Ibn 'Arabijeve škole i teoretskoj gnozi vidjeti W. Chittick, "The School of Ibn 'Arabi" u: S. H. Nasr and Oliver Leaman (eds), History of Islamic Philosophy (London: Routledge, 2001.), str. 510-523; S. H. Nasr, "Seventh Century Sufism and the School of Ibn 'Arabi", u njegovoj Sufi Essays (Chicago: ABC International Groups, 1999.), str. 97-103; te Annemarie Schimmel, "Theosophical Sufism" u njezinoj Mystical Dimensions of Islam (Capel Hill, NC: The University of North Carolina Press, 1978.), str. 259-286. Također, postoje značajna ukazivanja na ovu školu u nekoliko uvodnika Sayyida Jalala Ashtiyanija do različitih filozofskih i sufijskih djela koja je sam objavio, kao što je njegovo izdanje Sharh fusus al-hikam of Qaysari (Tehran: Shirkat-i Intisharat-'Ilmi wa Farhangi, 1375 (A.H. solar)). Vidjeti također A. Knysh, op. cit. Vidjeti W. Chittick, Faith and Practice of Islam (Albany, NY: State University of New York Press, 1992.); Chittick, "The Five Divine Presences: From al-Qunawi to al-Qaysari", Muslim World, vol. 72, 1982., str. 107-128; te Chittick, "The Last Will and Tstament of Ibn 'Arabi's Foremost Disciple and Some Notes on its Athor", Sophia perennis, vol. 4, br. 1, 1978., str. 43-58. Također, vidjeti Muhammad Khawajawi, Daw Sadr al-Din (Tehran, Instisharat-i Mawla, 1378 (A.H. solar)), str. 17­114, koje sadrži jedan od najboljih sažetaka života, djela i mišljenja Al-Qunawija. Vidjeti Kitab al-fukuk, uredio M. Khawajawi (Tehran, Instisharat-i Mawla, 1378 (A. H. solar)). Vidjeti izdanje M. Khawajawi (Tehran, Instisharat-i Mawla, 1378 (A. H. solar)). Ovaj opsežni svezak uključuje, pored tekstova Qunawija i Fanarija, glose kasnijih članova škole teoretske gnoze u Perziji od Aqa Muhammada Ridaa Qumsha'ija, Mirzaa Hashima Ashkiwarija, i Sayyida Muhammada Qummija do Ayatollaha Ruha Allaha Khumaynija (Khomeinija) i Hasanzadaha Amulija. Također, postoje brojni komentari o ovom tekstu turskih autora. Ovo je djelo proučavao i preveo Arthur J. Arberry skupa s drugim pjesmama Ibn al-Farida u: The Mystical Poems of Ibn al-Farid (London: E. Walker, 1952., I Dublin: E. Walker, 1956.). Vidjeti također Emil Homerin, The Wine of Love and Life (Chicago: The University of Chicago Press, 2005.) Vidjeti S. J. Ashtiyanijevo izdanje uz komentar i uvodnik na Mashariq al-darari (Mashhad: Chapkhana-yi Danishghah'i Frdawsi, 1398 (A.H. solar)). Vidjeti njegov Sharh fusus al-hikam (Qom: Bustan'i kitab, 2002.). Vidjeti Kashani, Sharh fusus al-hikam (Cairo: Mustafa al-Babi al-Halabi, 1966.); također njegov Majmu'at al-rasa'il wa'l-musannafat, ed. Majid Hadi Zadah (Tahran: Mirath Maktub, 2000.); te njegov Traite sur la predestination et le libre arbitre, preveo Omar Guyard (Beirut: Al-Bouraq, 2005.). O magribskom sufizmu vidjeti Vincent Cornell, The Realm of the Saint - Power and Authority in Moroccan Sufism (Austin, TX: Unversity of Texas Press, 1998.). Kada je Titus Burkhardt bio u Maroku 1930-ih, izravno je iskusio prisustvo ovih učenja. Kasnije ćemo se vratiti ovome pitanje u eseju. Vidjeti Michel Chodkieicz, Spiritual Writings of Amir 'Abd l-Qader, preveo tim pod vodstvom Jamesa Chrestensena i Toma Mannna (Albany, NY: State University of New York Pess, 1995.); te Le Livre des haltes, uredio i preveo Michel Lagande (Leiden: Brill, 2000.). Vidjeti Michael Winter, Society and Religion in Early Ottoman Egypt: Studies in the Writings of 'Abd al-Wahhab al-Sha'rani (New Brunswick, NJ: Transaction Books, 1982.). Vidjejti A. Knysh, op. cit., str. 225 i naredne. Vidjeti Al-Jili, Unversal Man, izvaci prijevoda koje je preveo Titus Burckhardt, engleski. Engleski prijevod s francuskog kojeg je sačinila Angela Culme-Seymour (Sherborne, Glos.: Beshara Press, 1983.); i Reynold A. Nicholson, Studies in Islamic Mysticism (Cambridge (UK): Cambridge University Press, 1978.), poglavlje II, str. 77 i naredne. Nabulusi, Sharh diwan ibn al-Farid (Beirut: Dar al-Turath, 196?); i Elizabeth Sirriyeh, Sufi Visionary of Ottoman Damscus: 'Abd Al-Ghani al-Nabulusi, 1641­1731 (London: Routledge Curzon, 2005.). Vidjeti Leslie Cadavid (uredio i preveo), Two Who Attained (Lousvillw, KY: Fons Vitae, 2005.). U svjetlu naše diskusije o značaju teoretske gnoze važno je primijetiti da je ovaj učitelj 'irfana bio prvi rektor univerziteta, da upotrijebimo suvremeni termin, u Otomanskom carstvu. O Qaysariju vidjeti uvodnik S.J. Ashtiyanija Rasa'il-i Qaysari (Tehran: Imperial Iranian Academy of Phlosophy, 1357 (A.H.solar); Mehmet Bayraktar (ed.), Dawud Qaysari - Rasa'il (Kayseri: Metropolitan Municipality, 1997); te također Emil Homerin, op. cit. Mnoge su glose napisane do danas na Qaysarijev komentar koje uključuju i onaj Ayatollaha Khomeinija. Vdjeti Ayat Allah al-'Uzma al-Imam al-Khumayni, Ta'liqat 'ala sharh fusus a-hikam wa misbah al-uns (Qom: Daftar-i Tablighat-i Islami. 1410 (A.H. lunar). Također, postojale su otomanske glose i komentari na Qaysarija. Vidjeti njegov Comentary upon the Introduction of Qaysari to the Fusus al-Hikam of Ibn 'Arabi, uz uvodnike na francuskom i engleskom jeziku koje je napisao Henry Corbin i Seyyed Hossein Nasr (Mashhad: Meshhed University Press, 1966.). Vidjeti fus-notu 12. Vidjeti Ibrahim Kalinovu odrednicu o ovim ličnostima u: Oliver Leaman (ed.), Dictionary of Islamic Philosophy (u pripremi za štampu). Vidjeti W. Chittick, "The School of Ibn 'Arabi", u: S.H. Nasr I Oliver Leaman (eds.), History of Islamic Philosophy, str. 520. O historiji ove škole u Indiji općenito vidjeti W. Chittick, "Notes on Ibn 'Arabi's Influence in the Subcontinent", u: The Muslim World, vol. LXXXII, br. 3-4, juli-oktobar, 1992., str. 218-241; te Sayyid 'Ali 'Abbas Rizvi, A History of Sufism in India (2 sveska) (new Delhi: Munshiram Manoharlal, 1978.), in passim. Chittick raspravlja mnoge ove figure u svojemu "Notes on Ibn 'Arabi's Influence...". Vidjeti Chittick, "Notes on Ibn 'Arabi's Influence...", str. 233 i naredne. Vidjeti, naprimjer, Shah Waliullah iz Delhija, Sufism and the Islamic Tradition, preveo G.N. Jalbani, uredio D.B. Fry (London: Octagon Press, 1980.). Ovo djelo sadrži prijevod i Lamahata, jednog od Shah Waliullahovih glavnih filozofskih tekstova, i Sat'ata. Oba teksta, a napose prvi, otkrivaju utjecaj teoretske gnoze na ovu glavnu intelektualnu figuru. O Thanviju vidjeti Fuad Madeem, «A Traditional Islamic Response to the Rise of Modernism«, u: Jospeh Lumbard (ed.), Islam, Fundamentalism, and the Betrayal of Tradition, World Wisdom Books, 2004., str. 79-116. Vidjeti Syed Muhammad Naguib al-Attas, The Mysticism of Hamzah Fansuri (Kuala Lumpur: University of Malaya Press, 1970.). Vidjeti Zailan Moris, "South-east Asia", u: Nasr and Leaman (eds.), History of Islamic Philosophy, str. 1134 i naredne. Sachiko Murata, Chinese Gleams of Sufi Light: Wang Tai-Yu's Great Learning of the Pure and Real and Liu Chih's Displaying the Concealment of the Real Realm (Albany, NY: State University of New York Press, 2000.), str. 32 i naredne. Vidjeti također, Zvi Ben-Dor Benite, The Dao of Muhammad: A Cultural History of Muslims in Late Imperial China (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2005.). Vidjeti Balyani, EpTtre sur l'Unicite absolue, preveo Michel Chodkiewicz (Paris: Les Deuw Oceeans, 1982.). Vidjeti Henry Corbin i Osman Yahya, La philosophie shi'ite (Paris-Tehran: Andrien-Maisonneuve and Department d'Iranologie, 1969.) i (neki autori) Le Texte des textes (Paris-Tehran: Andrien-Maisonneuve and Department d'Iranologie, 1975.). Ovo djelo sadrži Amulijev komentar na Fusus. Također, vidjeti Henry Corbin, En Islam iranien, vol. III, str. 149 i naredne. Izdanje Rajab 'Ali Mazlumija (Tehran: McGill University and Tehran University Press, 1980.). Ovo opsežno djelo je poručavao i izdao Mayil Hirawi pod naslovom: Sharh fusus al-hikam (Tehran: Intisharat-i Mawla, 1368. (A.H. solar)). Izdanje Muhsin Bidafara (Qom: Intisharat-I Bidar, 1378. (A.H. solar)). Objavio uz uvodnik i komentar S.J. Ashtiyani (Tehran: Imperial Iranian Academy of Philosophy, 1976.). O Ibn Turketu vidjeti H. Corbin, En Islam iranien, svezak III, str. 233 i naredne; te S.H. Nasr, Islamic Philosophy - From Its Origin to Today - Philosophy in the Land of Prophecy (Albany, NY: State University of New York Press, izlazi uskoro), poglavlje 10. Vidjeti Amuli, Tahrir tamhid al-qawa'id (Tehran: Intisharat-i al-Zahra', 1372 (A.H. solar)). Ovaj opsežni tekst je jedno od glavnih djela o teoretskoj gnozi koji se pojavilo u skorije vrijeme. Izdanje W. Chitticka (Tehran: The Imperial Academy of Philosophy, 1977.). Ovo izdanje sadrži glavni uvodnik kojeg je napisao Ashtiyani, a koji se bavi najdelikatnijim pitanjima 'irfana. Bili smo privilegirani da proučavamo Ashi'iat al-lam'at nekoliko godina sa Sayyidom Muhammadom Kazimom 'Assarom, koji je produbio glavne teme o gnozi kroz ovaj prelijepo napisani tekst. O ši'izmu u safavidskoj Perziji vidjeti, S.H. Nasr, Traditional Islam in the Modern World (London: KPI, 1987.), poglavlje 4, str. 59-72. Vidjeti S.H. Nasr, Sadr al-Din Shirazi and his Transcendental Theosophy (Tehran: Institute for Humanities and Cultural Studies, 1997.), poglavlje 4, str. 69-82. (Vidjeti kod nas postojeći prijevod Adnana Silajdžića, nap. prev.). Vidjeti Yahya Christian Bonaud, L'Imam Khomeyni, un gnostique meconnu du Xxe siecle (Beirut: Les Editions Al-Bouraq, 1997.), str. 80­81. Bounad spominje u svezi s ovim određen broj imena kao što su Mulla Hasan Lunbani (umro 1094./1683.) i Muhammad 'Ali Muzaffara (umro 1198./1783.83.), kao što to čini S.J. Ashtiyani, međutim, historija 'irfan-i nazari od safavidskog razdoblja do Sayyida Radija je daleko od toga da je jasna. Što se tiče 'irfana, Sayyid Radi je vjerojatno studirao sa Mulla Muhammadom Ja'farom Abada'ijem. O njemu vidjeti Manuchihr Saduq Suha, Tarikh-i hukama' wa 'urafa-yi muta'akhkhir (Tehran: Intisharat-i himat, 1381 (A.H. solar)), str. 261-262. O Aqa Muhammadu Ridau vidjeti Saduqi Suha, op. cit., str. 259 i naredne. O njemu i drugim glavnim figurama teheranske škole vidjeti također, S.H. Nasr, Islamic Philosophy from its Origin to Today, poglavlje 13. Vidjeti također uvodnike S.J. Ashtiyanija djelu Sharh al-masha'ir Lahijanija (Mashhad: Mashhad University Press, 1964.); te na Mulla Sadraov Al-Shawahid al-rububiyyah (Mashhad: Mashhad University Press, 1967.), te na Aqa Muhammada Ridaa i cjelokupnu historiju 'irfana u Perziji od kraja safavidskog razdoblja pa naovamo. Vidjeti Saduqi Suha, op. cit., str. 267. Ove figure raspravlja Suha, op. cit., str. 267. Vidjeti također našu Islamic Philosophy... Za Shahabadija vidjeti Bonaud, op. cit., str. 82­87. Bonaud, op. cit., str. 87. Glavna studija, spomenuta iznad, jeste izuzetak. Ništa usporedivo ne postoji na engleskom jeziku. Kada smo jednog dana 1960-ih raspravljali filozofske ideje Ayatollaha Khomeinija s našim eminentnim učiteljem 'Allamahom Tabataba'ijem, koji je bio njegov prijatelj, pitali smo 'Allamu koje su filozofske škole najviše privukle Ayatollaha Khomeinija. Odgovorio je da je Ayatollah Khomeini imao malo strpljenja (hawsilah) za logičke argumente peripatetičke filozofije, već da je bio više zainteresiran za Mulla Sadraa i Ibn 'Arabija. Isto stajalište je potvrdio Mirza Mahdi Ha'iri, koji je studirao sa Ayatollahom Khomeinijem i koji je kazao: «On (Imam Khomeini) nije posjedovao velikog interesa za peripatetičku filozofiju i logiku. Njegovo predavanje Asfara imalo je više gnostičku čar. Marljivo je studirao 'irfan sa Aqa-yi Shahabadijem i sve vrijeme je bio zauzet čitanjem knjiga o Ibn 'Arabiju. Prema tome, on je također gledao na Asfar sa stajališta Ibn 'Arabija, a ne iz perspektive Ibn Sinaa i Farabija. Kada bi došao do riječi Ibn Sinaa i Farabija, postao bi posve nespokojan i nastojao bi da izbjegne filozofske usiljenosti kroz bogatu moć 'irfana. Khirad-nama-yi hamshahri, 1. juni 2005., str. 17. O različitim gnostičkim strujama u ši'izmu vidjeti predgovor djelu Husaynija Tihranija, Kernel of the Kernel (Albany, NY: State University of New York Press, 2003.), str. xiii-xiv. O gnostičkim djelima Ayatollaha Khomeinija vidjeti Bonaud, op. cit., poglavlje 2, str. 103 i naredne. Institucija nazvana Mu'assisa-yi Tanzim wa Nashr-i Athar-i al-Imam al-Khumayni u Teheranu objavila je njegova djela, uključujući i ona koja se bave gnozom, i diwan njegove poezije. Ovo nije istinito samo za Perziju, već jednako tako i za ši'ijske krugove u Iraku, kao što je onaj u Najafu, barem do unazad nekoliko godina. Tokom kadžarskog i pahlavi razdoblja, Teheran je bio poznatiji po 'irfan-i nazari, a Najaf po operativnom 'irfanu, iako su tekstove kao što je Fusus predavali u Najafu značajni učitelji s kojima su takvi umovi kao što je 'Allamah Tabataba'i proučavali ovaj ključni tekst. Tehran, Saziman-i chap wa intisharat-i Wizarat-i Farhang wa Irshad-i Islam-i, 1378. (A.H. solar). Da citiramo francuski izvornik: «La supstance de la connaissance est la Connaissance de la Supstance«. F. Schuon, Formes et supstance dans les religions (Paris: Dervy-Livres, 1975., str. 35). Opširno smo se bavili ovim pitanjem u našoj Knowledge and the Sacred; vidjeti također F. Schuon, Stations of Wisdom (Bloomington, IN: World Wisdom Books, 1995.), str. 1-42. Bavili smo se učenjima ove vrhovne znanosti u našoj Knowledge and the Sacred, poglavlje 4, str. 130 i naredne. Naravno, ova je vrhovna znanost također metafizika kako je tradicionalno shvaćena. Vidjeti Rene Guenon, «Oriental Metaphysics«, u: Jaob Needleman (ed.), The Sword of Gnosis (Boston: Arkana, 1986.), str. 40-56. Schuon je također napisao mnoge nadahnjujuće stranice o ovom predmetu, uključujući njegovu knjigu Survey of Metaphysics and Esoterism, preveo Gustavo Polit (Bloomington, IN: World Wisdom Books, 1986.). Također, vidjeti S.H. Nasr (ed.), The Essential Frithjof Schuon (Bloomington, IN: World Wisdom Books, 2005.), napose str. 309 i naredne. Vidjeti, primjerice, Martin Lings, A Sufi Saint of the Twentieth Century (Berkeley, CA: University of California Press, 1973.), poglavlje X, str. 176 i naredne; te Henry Corbin, Temple and Contemplation, preveo Philip i Liadain Sherrard (London: KPI, 1986.), str. 183 i naredne. Metafizički govoreći, stvaranje se mora dogoditi u Bogu prije nego što se desi izvanjski čin stvaranja. O ovom važnom učenju kroz mnoge religijske granice vidjeti Leo Schaya, La Creation en Dieu (Paris, Dervy-Livres, 1983.). Vidjeti W. Chittick, The Self-Disclosure of God: Principles of Ibn 'Arabi's Cosmology (Albany, NY: State University of New York Press, 1998.). Vidjeti Toshihiko Izutsu, Creation and the Timeless Order of Things (Ashland, OR: White Cloud Press, 1984.). Za izvanredne primjere ove zadaće metafizike i gnoze vidjeti Rene Guenon, Fundamental Symbols: The Universal Language of Sacred Science, preveo Alvin Moore, izdanje Martina Lingsa (Cambridge, UK: Quinta Essentia, 1995.), te Martin Lings, Symbol and Archetype: A Study of the Meaning of Existence (Cambridge (UK): Quinta Essentia, 1991.). Ovim pitanjem smo se opširno bavili u našem djelu Knowledge and the Sacred. Vidjeti našu In the Garden of Truth (San Francisco, CA: Harper, u štampi).