Do sada se nije dogodilo u međunarodnom običajnom pravu da jedna država, napose jedna velika globalna sila, posegne za jednim terorističkim aktom i da preuzme odgovornost za tako nešto. Ono što se dogodilo sa generalom Soleimanijem predstavlja izuzetak koji proizilazi iz simetrije fronta otpora i obrasca agresivnog djelovanja kojeg je imao Donald Trump. Trump je sa operativnim pogledom i otvorenom igrom imao takav pristup da treba poduzeti neke mjere odugovlačenja u sferi američkog zakonodavstva.


Trump je bio stava da Sjedinjene Države trebaju uzeti u obzir globalnu odgovornost i nacionalnu odgovornost. Budući da je zakon CAATSA donio američki kongres, stoga primjena zakona CAATSA treba biti usmjerena na suprotstavljanje igračima koji imaju ključnu ulogu u regionu. Prema američkom stajalištu uloga koju su general Soleimani i njegove snage Qudsa imale u borbi sa DAEISHOM je bila uravnotežujuća uloga. Kao rezultat toga, nije bilo nikakve potrebe za atentatom na generala Soleimanija, u ono doba. Ali nakon perioda DAEISH-a su se kontinuirano razmatrale nove prijetnje.
Povijest međunarodnih odnosa ukazuje na ovo da čak i nakon okončanja jedne etape sukoba prijetnji, neprijatelji, igrači takmaci i obrasci djelovanja se mijenjaju. U periodu II. svjetskog rata Sjedinjene Države i bivši SSSR su sklopili savezništvo protiv Njemačke, ali su se uvjeti promijenili nakon Hitlerova sloma i poraza Njemačke. Upravo stoga SSSR je postao neprijatelj. I general Soleimani je imao ovakvu ulogu za Ameriku. Shodno ovome, u strateškoj misli Amerike Soleimani je u dva povijesna perioda imao dvije taktički različite uloge. U periodu kada je imao uravnotežujuću ulogu, u takvim uvjetima obrazac ponašanja prema Soleimaniju nije bio agresivan. Bio je čisto kritičke prirode. U periodu kada je DAEISH došao do svoga kraja ili kada je njegova snaga vidljivo opala, u takvim uvjetima javili su se preduvjeti za promjenu u sigurnosnim subjektima. U tom periodu se dogodilo da su Amerika i Trump generala Soleimanija smatrali novim subjektom sigurnosti u regionu Bliskoga Istoka i suprotstavljanje njemu u formi zakona CAATSA su smatrali prihvatljivim, temeljem nužnosti naredbe američkog predsjednika. Ovaj obrazac ponašanja ni u kojem slučaju nije usklađen sa međunarodnim pravnim načelima jer je general Soleimani bio službeni vojni zapovjednik IR Iran. Drugo, njegovo prisustvo u Iraku je bilo u okviru službene vojne diplomatske misije i sigurnosne diplomacije koja se razmatra u kriznim okruženjima. I konačno, jer atentat na njega oponira svim načelima međunarodnog prava i svim odlukama međunarodnih institucija.
Ono što je Trump uradio jeste da pojača anarhiju u regionalnom okruženju, a sam Trump je postao prva žrtva ovoga jer je baza Ein al-Asad postala iranska meta u znak odmazde i uzvraćanja istom mjerom. Ovo je bilo prvi puta nakon II. svjetskog rata da se jedna američka vojna baza nađe na udaru. I to je proizvelo jedno novo pitanje, a to je da će Sjedinjene Države biti suočene sa većim prijetnjama u regionalnom okruženju i međunarodnom poretku. Kada god neki sudionik posegne za nezakonitim koracima koji izlaze iz okvira međunarodnog prava, prirodno je da će se rezultat toga okrenuti protiv njega samoga i da će koeficijent njegove nacionalne sigurnosti opasti za jedan dugoročan period.